|
U susret 20. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpisanog
21. novembra 1995. tražimo odgovor na pitanje šta je on donio
građanima Bosne i Hercegovine, nakon što je zaustavio rat.
Analitičar i projekt menadžer NVO "Centri civilnih inicijativa"
(CCI) iz Sarajeva, Adis Arapović, govori o razlozima zbog kojih BiH
nije prešla put do moderne države te, koliko je spremna da iz
dejtonske uđe u briselsku fazu.
RSE: Zbog čega Dejtonski mirovni sporazum sa svojim aneksima nije
uspio izgraditi BiH kao funkcionalnu i savremenu državu?
Arapović: Ima nekoliko razloga a, prije svega, to su skriveni
politički razlozi. Potpisivanjem sporazuma politički rat nije
zaustavljen, zaustavljeni su politički sukobi, a rat je nastavljen
svim, osim vojnim sredstvima. Konkretno, politički rat s različitim
intenzitetom traje od 1996. do danas - mijenjali su se akteri, ali
su dominantni politički ciljevi zaraćenih strana još uvijek u zraku,
još uvijek lebde nad političkom scenom BiH.
Oni presudno determiniraju smjer kojim ova zemlja ide i mi smo još
uvijek, praktično, zarobljeni u prošlosti iako u javnom diskursu
prevladava diskusija o budućnosti. Pretežno bavljenje političara
skrivenim ciljevima - iza njih stoje neizgovoreni, nedefinirani,
nacionalni romantičarski snovi - to je presudni razlog što Mirovni
sporazum nije donio jednu savremenu funkcionalnu državu BiH.
Drugo, Dejtonski mirovni sporazum nije ni u fromalnom smislu
implementiran. On sadrži brojne anekse - o Ustavu, o povratku
izbjeglica , o izbornom sistemu, o ljudskim pravima, o gradnji
institucija na nivou države. Mnogi od njih su separatno, djelimično,
polovično provođeni, upravo zahvaljujući selekciji koju je pravila
politička elita. Da je upotpunosti proveden, mnoga od ovih pitanja
bi bila kao završena istorijska lekcija. Naprimjer, povratak
izbjeglica je trebao biti garant povratka na neko prvobitno stanje,
ili garant da se ishod rata neće trajno zlouoptrijebiti. Nažalost,
to nije bilo tako i sada je mala vjerovatnoća da Dejtonski sporazum
može biti transformiran u neko novo rješenje koje bi odgovaralo
viziji BiH, kao o zemlji ravnopravnih građana i naroda.
Ne zaboravimo da Ustav BiH, kao aneks Dejtonskog sporazuma, nikada
nije legitimiran u Parlamentu. Građani BiH nisu imali šansu da se
očituju o vlastitom Ustavu. Većina evropskih država utemeljena je na
volji svojih građana koji su stavove o uređenju zemlje imali priliku
dati, a zatim je Ustavotvorna skupština donosila ovaj dokument.
Bosna i Hercegovina po tom primjeru nije suverena država i za njenu
prošlost i budućnost odgovorna je međunarodna zajednica. Ona je i
granat provedbe Sporazuma, a da je on proveden i u slovu i u duhu,
mi bi mogli govoriti o mnogo funkcionalnijoj državi, a istovremeno
bi se nametnulo pitanje prelaska sa Dejtonskog Ustava na neki drugi
politički okvir.
RSE: Imate li osjećaj da su se svih ovih godina, umjesto suverene
države, gradile suverene političke partije, i kako se to desilo?
Arapović: Jednostavno, nastavilo se po jugoslovenskoj matrici
graditi partiju ali sada umjesto jedne - više partija, smatrajući da
je partija mjesto gdje se odlučuje o životu i smrti, da je to mjesto
za upravljanje državom, a da to nisu institucije i da to nisu
zakoni. U tome je upravo naš istorijski hendikep - Evropa već 250
godina počiva na ustavnom poretku, na trodiobi vlasti, na
odgovornosti političkih elita prema građanima i zakonu.
Kod nas je drugačiji slučaj. Mi nemamo vladavinu zakona, mi imamo
vladavinu stranaka, vladavinu ljudi, čak i vladavinu nekih
parapolitičkih centara, nevidljivih centara moći. Ta istorijska
lekcija se mora naučiti i mora se napraviti prelaz ka vladavini
prava i zakona, odnosno jačanju institucija i prema prelasku iz
partiokratije u demokratiju, jer slobodno tržište, poduzetništvo,
liberalna demokratija, predstavnička tijela, vladavina zakona,
ustavni poredak, EU i NATO - to nema alternative.
RSE: U Bosni i Hercegovini su provedene neke značajne reforme, pod
pritiskom međunarodne zajednice koje su, uglavnom, bile sumjerene na
unutrašnju integraciju zemlje. Onda se desio ozbiljan zastoj, koji
traje godinama. Da li se i time pokazuje nemoć bh. političara?
Arapović: Sve te reforme, od donošenja zakona i odluka o
integriranju Oružanih snaga BiH, o policiji, zatim o jedinstvenim
dokumentima za građane, pa i o himni iako je ona još uvijek bez
teksta, kao i druge je nametnula međunarodna zajednica, konkretnije
Ured Visokog predstavnika, i ta politika međunarodne zajednice
trajala je gotovo deset godina.
Tačno, da je većina tih odluka legitimirana kasnijim usvajanjem u
Parlamentu, ali nije bilo ni političke volje ni interesa da se
provode i donose reforme. Kada se međunarodna zajednica povukla od
donošenja odluka ili presudnog uticaja na njih, nastale su blokade.
Objektivno od 2006. do danas u Bosni i Hercegovini se nisu dešavale
ozbiljne reforme, niti je zabiježen progres na bilo kojem planu. Tek
zahvaljujući promijenjenom odnosu EU i pritisku koji je napravljen
na domaće političare, počinje se odmotavati klupko zamrznutih
reformi, tranzicijskih, decenijskih, generacijskih.
Mi nismo u 20 godina donijeli reforme koje su bile preduslov za
prelazak iz ere samoupravne ekonomije, socijalizma i komunizma u
neki drugi ekonomsko-političko-socijalni okvir. Mi to tek sada
radimo dok su zemlje bivšeg Istočnog bloka ovu lekciju zatvorile
prije 2000. godine. Mi smo u 2015. i tek govorimo o libralizaciji
tržišta, o korekciji socijalne politike, o promoviranju
poduzetništva kao stubu ekonomije - sve su ovo istorijske promjene
koje su se morale desiti prije 20 godina. Sada je na domaćim
političarima da širom otvorena vrata EU, kroz paket reformi
prihvate, jer je to vjerovatno posljednja šansa koja se ovoj zemlji
daje.
RSE: Ipak, sve se češće govori je da BiH "krenula" na put od Dejtona
do Brisela. Kako se Vama čini ova rečenica, koja zaista lijepo
zvuči?
Arapović: Evo, da i ja pokušam govoriti simbolički - ne može se ući
u Brisel sa šleperom Dejtona za leđima. Ne može dejtonski ustavni
okvir, ne može dejtonska paradigma biti donijeta s Bosnom i
Hercegovinom u briselske okvire. Ko god se zavarava da ćemo mi
pristupiti pregovaranju s Evropskom unijom ili biti primljeni u EU s
ovakvim ustavnim poretkom, sa dokazanim kršenjem elementarnih
ljudskih prava, s izostankom vladavine prava, sa vrlo nejakim
institucijama, s odmetnutim centrima političkog odlučivanja - grdno
se vara.
Dakle, prvi korak koji će nas dočekati, ukoliko i prođe naša
aplikacija za kandidaturu, biće poglavlje oko reformi u oblasti
pravosuđa, a prije toga u oblasti ustavnog poretka. Nema šanse da se
otvori bilo koje drugo poglavlje bez raščiščavanja reformi Ustava
BiH, da se isti prilagodi evropskom pravnom naslijeđu, da se dokinu
nejednakosti među ljudima, da se osigura suverenitet, kako građana
tako i etničkih grupa.
Sve je ovo sigurno conditio sine qua non, uslov bez kojeg se neće
moći ići u pregovore o tehničkim poglavljima, za koje, naravno, u
ovom trenutku mi, također, nemamo izgrađene kapacitete. Dakle, put u
Brisel vodi nas, nažalost, opet preko Dejtona. Taj Dejton mora biti
apsolviran, mora biti zatvorena istorijska lekcija. On nikako ne
može zajedno s nama u Brisel. |
