|
Zanimljiva je ta tendenciozna selektivnost prisutna u hrvatskom
društvu. Nitko nikada nije vidio niti jedan dokument iz hrvatske
povijesti potpisan ili u kojem se barem spominje fraza 'Za dom –
spremni'. S druge strane, javno su pokazani brojni dokumenti iz
vremena NDH koji završavaju upravo tim pozdravom. Ali, za veliki dio
hrvatskog društva, uključujući brojne sportaše, pjevače, političare
i što je najgore mlade ljude, iz nekog razloga to je nedovoljno, ili
još gore, nebitno. Na taj fenomen davno je ironično upozorio filozof
Hegel poznatom izjavom 'ako činjenice ne idu u prilog tezi, to gore
po činjenice'.
Uz vrlo maliciozan pokušaj povijesnog revizionizma posljednji
događaji ukazali su na još jednu činjenicu. Svi pokušaji da se te
tri riječi prikažu kao stari hrvatski pozdrav predstavljali su
obični kukavičluk! Kukavičluk onih koji nisu imali hrabrosti javno
reći da ustvari podržavaju ustaški pokret i ono što su pripadnici
tog pokreta činili. Odnedavno strah je očito popustio. U svezi s
time sada se nameće još važnije pitanje. Na što su to točno oni
'spremni'? Svatko tko zna barem nešto o svijetu kakvog su nastojali
stvoriti ustaše, odgovora na ovo pitanje moralo bi biti strah. Pa
krenimo redom.
Uplašeni bi trebali biti svi hrvatski domoljubi zbog 'spremnosti' da
se veliki dijelovi naše domovine, uključujući i veliki dio hrvatskog
stanovništva poklone strancima. Strah bi trebala predstavljati i
činjenica da se uzor traži u onima koji su pristali da Hrvatska ima
status njemačke i talijanske kolonije iz koje bi dotični po potrebi
izvlačili novac, sirovine i sva ostala bogatstva. Siguran sam da su
u strahu i svi oni koji preziru diktaturu jedne stranke i jednog
vođe, pljačku i oduzimanja imovine, cenzuru govorenja, pisanja i
umjetničkog izražavanja (zanimljivo kako se komunističkom režimu
upravo ove karakteristike ustaškog režima navode kao glavne mane).
Ako i nisu u strahu, trebali bi biti. Jer se neslaganje s takvim
društvom kažnjavalo zatvaranjem, javnim pogubljenjem, odvođenjem u
logor. Naposljetku, iako ni ne znaju što im se sprema, zabrinuta bi
trebala biti sva nedužna djeca, žene, starci ukoliko nisu hrvatske
nacionalnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti. U najboljem slučaju
djeca će biti oduzeta majkama i dodijeljena 'ispravnim', rasno i
nacionalno čistim obiteljima. Nažalost vjerojatniji scenarij je
'konačno rješenje' kakvo su ustaški mentori iz Trećeg Reicha
namijenili Židovima i Romima (i ne samo njima).
Klasični revizionizam svodi se na isticanje pozitivnih i
prešućivanje negativnih pojava u društvu. Oni koji na takav način
analiziraju npr. Hitlerovu Njemačku ili Mussolinijevu Italiju
zanemarit će teror, holokaust, nedemokraciju i razne neslobode, a
istaknuti smanjenje nezaposlenosti, rast gospodarstva, izgradnju
cesta i porast životnog standarda. Međutim, u slučaju NDH čak ako bi
se revizionistički zažmirilo na sav teror, jednostavno nije moguće
istaknuti pozitivne elemente. Obećanjima danima prije, a zakonskim
odredbama donesenima nakon 10. travnja 1941. Hrvatska je, upravo
suprotno svom nazivu, i službeno postala zavisna (od Italije i
Njemačke). U političkom, ekonomskom i vojnom smislu. Stanovništvo je
iz dana u dan živjelo sve lošije, često na rubu gladi. Nezaposlenost
je rasla, kao i inflacija.
Uzevši sve navedeno u obzir stvarno bi volio čuti od onih koji
veličaju NDH odgovor na pitanje koji to segment njezinog postojanja
točno slave? Često se može čuti kako je samo proglašenje neovisnosti
dovoljan razlog za slavljenje. Taj cilj opravdava sva sredstva. Čak
i kolonijalni status u odnosu na Njemačku i Italiju, odricanje od
teritorija, stanovništva, nedemokraciju, diktaturu, pljačku i
masovna ubojstva, genocid, holokaust… Zar stvarno postoje ljudi koji
mogu opravdavati navedena sredstva? Zar tako mogu razmišljati ljudi
21. stoljeća sa svim iskustvima koja su proživjeli u zadnjih
nekoliko desetljeća? Zar tako mogu razmišljati ljudi koji se
smatraju vjernicima religije koja propovijeda mir, toleranciju,
bratstvo među narodima?
A tko je kriv za ovakvo stanje u društvu? Krivi su svi oni koji
žmire i ne reagiraju. Svi oni koji zanemaruju evidentan porast
netolerancije i agresivnosti. Krivi su svi oni koji dopuštaju da se
Hrvatsku voli mržnjom. Posebna je odgovornost na onima čiji je
utjecaj na stavove u društvu najveći. U zadnjih dvadesetak godina
često se mogla čuti konkretna osuda komunističkog režima,
kritiziranje političara iz komunističkog perioda, kao i poziv na
zabranu komunističkih simbola. Najglasniji u tome bili su bivši
politički zatvorenici, katolički svećenici, političari, pjevači,
glumci i sportaši desnog političkog svjetonazora. I to je u redu.
Treba ukazivati na sve nepravde koje su društvu i pojedincima
učinjene u ime komunizma. U tome bi trebali biti jedinstveni bez
obzira na političke ili ideološke afinitete. Ali na isti način
trebali bi postupiti kada je u pitanju i totalitarizam ustaškog
pokreta.
Siguran sam da bi broj poklonika i slavljenika NDH postao znatno
manji kada bi crkveni autoriteti nedvosmisleno poručili da je
ustaštvo u suprotnosti s kršćanstvom, kada bi neki pjevači svojim
obožavateljima objasnili da su Jasenovac i Gradiška Stara mjesta
hrvatske sramote a ne slave, kada bi neki sportaši objasnili
navijačima da su pozdravom 'Za dom – spremni' potpisivani zakoni
kojima su nedužni ljudi odvođeni u logore, kada bi neki branitelji
kao primjere junaštva navodili Blagu Zadru, Marijana Celjaka i
Sinišu Glavaševića, a ne Rafaela Bobana i Juru Francetića.
Naposljetku, kada bi predsjednici desnih, konzervativnih,
demokršćanskih stranaka svojim biračima rekli da moderna demokratska
Hrvatska mora biti zemlja tolerancije i uvažavanja različitosti, te
kao takva apsolutna suprotnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ne zvuči
teško, ne zahtjeva nikakva financijska sredstva, a rezultati bi
sigurno bili vrlo brzo vidljivi. Potrebno je samo vjerovati u
ispravnost takvog stava. Jednostavan, a možda ipak pretežak uvjet.
O autoru
Hrvoje Klasić docent je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta
u Zagrebu. Autor je knjige 'Jugoslavija i svijet 1968.' i suautor
dokumentarne serije 'Hrvatsko proljeće' koja je snimljena u
produkciji Hrvatske radiotelevizije. Klasić je za svoj znanstveni
rad dobio brojne nagrade. Kako se najčešće bavi hrvatskom poviješću
jedan je od glasnijih kritičara povijesnog revizionizma. |
