|
Neslaganja oko načina očuvanja hrvatske državnosti i samim time
mogućnosti napretka hrvatskog naroda evidentna već tijekom 19.
stoljeća kulminirat će ulaskom Hrvata u zajednicu s ostalim
južnoslavenskim narodima 1918. godine. Odnos Hrvata, prije svega
njihovih političkih i društvenih elita prema Jugoslaviji u sljedećih
sedam desetljeća varirat će od optimalnog okvira za razvitak do
tamnice naroda. Uvažavajući sve što se događalo prije i poslije
ključni događaj za razumijevanje današnjih podjela u društvu
predstavlja Drugi svjetski rat. San o uspostavi neovisne hrvatske
države ostvaren je 10. travnja 1941. Međutim već dan nakon buđenja
iz sna većini stanovnika Hrvatske, posebno ne-Hrvatima, postalo je
jasno kako će izgledati java. Nezavisna Država Hrvatska postala je
marionetska tvorevina pod utjecajem i kontrolom Hitlerove Njemačke i
Mussolinijeve Italije. Fašistički režim koji uspostavlja ustaški
pokret podanički je slijedio svoje uzore u Rimu i Berlinu. U nekim
segmentima, kao npr. teroru, uspio ih je i nadmašiti. Nasuprot
dijelu hrvatskog naroda koji se aktivno priklonio fašizmu i onom
koji je pasivno prihvatio realnost, velik broj Hrvata i ostalih
građana Hrvatske aktivno se uključio u antifašistički partizanski
pokret. Kao dio velike međunarodne koalicije ovi posljednji 1945.
odnose pobjedu te odlučuju budućnost Hrvatske još jednom potražiti u
jugoslavenskom eksperimentu, ovaj put ne u monarhističkom nego
republikanskom i komunističkom.
Podjela među Hrvatima radikalizirana tijekom rata nije nestala
uspostavom mira. Naprotiv, u svibnju 1945. dio pripadnika ustaškog
pokreta, ali i onih Hrvata koji iz različitih razloga nisu htjeli
živjeti (ponovno) u Jugoslaviji, i to pod komunističkom vlašću,
odlaze u emigraciju gdje nastavljaju vrlo živ politički život s
ciljem ponovne uspostave NDH. Drugi dio pripadnika ustaškog pokreta
i ostalih poraženih formacija kao i brojni civili koji su se
odlučili na bijeg pred partizanima nisu bili te sreće. Zaustavljeni
na austrijskoj granici i vraćeni u Jugoslaviju doživjet će
osvetnički bijes pobjednika. Deseci tisuća ubijenih i kilometarske
kolone zarobljenih postat će snažan argument ne samo za mržnju prema
svemu jugoslavenskom i komunističkom nego i novo sjeme razdora
unutar hrvatskog naroda. I dok je u Jugoslaviji spominjanje i
propitivanje ove teme bilo zabranjeno, u emigraciji je upravo
„bleiburška tragedija“ postala jedina uspomena na razdoblje rata.
Drugim riječima, u Jugoslaviji su ignorirani poslijeratni zločini, a
u emigraciji oni počinjeni u četiri ratne godine. Umjesto dijaloga i
suočavanja s prošlošću koje bi podrazumijevalo i minimum empatije
prema drugoj strani, svatko je njegovao isključivo vlastitu
povijesnu istinu. Glavne karakteristike obiju „istina“ bile su
ideologiziranost, tendencioznost i selektivnost.
Nestanak komunističkog sustava ali i jugoslavenske federacije
početkom 1990-ih s jedne, te stvaranje neovisne Hrvatske pod
okriljem parlamentarne demokracije s druge strane otvorili su
prostor velikim očekivanjima. Jedno od njih odnosilo se i na potpuno
novi pristup proučavanju i podučavanju hrvatske povijesti. Posebno
svim onim povijesnim temama koje su do tada zanemarivane ili
prešućivane. Međutim, i u ovom kao i čitavom nizu ostalih slučajeva
demokratska tranzicija naišla je na brojne prepreke. Prva i
najvažnija bio je rat. Iako je sam prijenos vlasti u Hrvatskoj
prošao bezbolno i civilizirano, proces izlaska iz Jugoslavije nije
tekao glatko. Ne svojom voljom Hrvatska je državnu neovisnost morala
izboriti oružjem. Nažalost, radikalne nacionalističke i
ratnohuškačke parole kojima je Miloševićev propagandni stroj
godinama okupljao i mobilizirao Srbe iz cijele Jugoslavije uskoro su
dobile svoj ekvivalent i s hrvatske strane. Sloboda govora i
mogućnost iskazivanja hrvatskih nacionalnih interesa sve češće su
poprimali nacionalistički karakter. Činjenica da se Hrvatima u
postizanju neovisnosti (ponovno) na putu našao Beograd dodatno je
raspirila stari hrvatsko-srpski animozitet. Situacija u kojoj Hrvati
protiv sebe imaju Srbe, Jugoslaviju, komunizam i JNA savršeno je
odgovarala (re)pozicioniranju ustaštva koje je već imalo tradiciju
otpora i pobjede nad istim neprijateljima. Vjetar u leđa sve
otvorenijem „ustašovanju“ u hrvatskom društvu davali su povratnici
iz emigracije, posebno oni rodbinski povezani s pripadnicima
„originalnog“ ustaškog pokreta. Njihova istina o Drugom svjetskom
ratu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tragediji koja se dogodila nakon
njezinog sloma, kao i odgovornosti i zločinima pobjednika sada je
napokon imala priliku i u domovini postati službenom verzijom
hrvatske povijesti. I ono što je još važnije, snažnim sredstvom
motivacije u ratu koji se nazirao. Nakon četrdeset i pet godina
Rafael Boban i Jure Francetić ponovo postaju heroji s kojima se
mladi hrvatski branitelji poistovjećuju, „za dom – spremni“ postaje
neslužbeni ali sve češće korišteni ratni pozdrav i poklič, ustaškim
pjesmama diže se moral i plaši protivnik. Ubrzo će uslijediti
imenovanja ulica po ustaškim dužnosnicima, revalorizacija ustaškog
pokreta i NDH u udžbenicima povijesti, minoriziranje pa čak i
negiranje ustaških zločina, te dodjela državnih mirovina
pripadnicima ustaške vojske. Veličanje ustaškog pokreta od zakonski
zabranjene radnje prerasta u čin dokazivanja i pokazivanja vlastitog
domoljublja. Kao i 1941, „ustaša“ se ponovno i 1991. bori za
hrvatske nacionalne interese, a protiv velikosrpske hegemonije i
bezbožničkog komunizma. Revizija ili točnije reafirmacija uloge
ustaškog pokreta u hrvatskoj povijesti nužno je vodila u reviziju
ili najblaže rečeno osudu svih onih koji su se bilo kada i na bilo
koji način suprotstavljali ustaškom pokretu. Posljedično,
Jugoslavija, Srbi, partizani (JNA) i komunisti zauzimaju ključna i
najviša mjesta na popisu neprijatelja hrvatskog naroda. Gotovo na
isti način na koji se vršila afirmacija ustaštva odvijala se
demonizacija njegovih protivnika. Ulicama se ukidaju imena poginulih
partizanskih boraca, ruše se spomenici posvećeni NOB-u, iz knjižnica
se odstranjuju knjige na ćirilici, hrvatski građani srpske
nacionalnosti doživljavaju prijetnje i šikaniranja, period
socijalizma počinje se prikazivati isključivo kao zločinački i
antihrvatski.
Trend revizionizma i negacionizma uspostavljen početkom 1990-ih u
sljedećih je dvadeset i pet godina varirao intenzitetom, ali nikada
u potpunosti nije zaustavljen. Političke i društvene elite, desne i
lijeve najčešće su ga ignorirale i relativizirale, doprinijevši tako
njegovoj normalizaciji u javnom prostoru. Ovakav pristup ostavio je
najdalekosežnije posljedice na one od kojih očekujemo da nastave
graditi hrvatsko društvo u demokratskom i građanskom duhu.
Odrastanje u atmosferi u kojoj političari antifašizam proglašavaju
floskulom, a NDH izrazom povijesnih težnji, u kojoj pjevači na
svojim nastupima veličaju ustaške zločin(c)e, a sportaši dijele
lekcije o ustaškoj ikonografiji rezultiralo je pozitivnim odnosom
mladih prema ovom najmračnijem periodu hrvatske povijesti. Njihova
tolerancija prema režimu koji je ljude dijelio na poželjne i
nepoželjne prije sedamdeset godina dijelom objašnjava njihovu sve
izraženiju netoleranciju prema drugima i drugačijima od nas.
Svijet u kojem živimo počiva na antifašističkim temeljima i
vrijednostima. U njemu obilježavanje dana pobjede nad fašizmom ne
gubi na značaju, u njemu se s istom dozom pijeteta i dalje
komemoriraju milijunske žrtve fašizma. Istovremeno, u tom svijetu se
preispituju i sve one ružne stvari učinjene u ime antifašizma i od
strane antifašista. Ali, kritički odnos prema antifašizmu nikada
nije postao polazišna točka za reviziju odnosa prema fašizmu.
Hrvatska i Hrvati nezaobilazan su dio spomenutog svijeta. U Europi
nema puno naroda koji se, poput Hrvata, mogu pohvaliti autentičnim,
dobro organiziranim i masovnim otporom tijekom Drugog svjetskog
rata. Ta činjenica još je značajnija kada se u obzir uzme da je uz
oslobodilački, otpor velikim dijelom podrazumijevao i građanski,
ponekad i doslovno bratoubilački rat. S tim u vezi, sve što se
događalo neposredno nakon završetka rata zahtjeva temeljitu i
nepristranu analizu. Kako zbog svih onih koji su kažnjeni i
pogubljeni bez mogućnosti obrane, tako i zbog onih koji su u rat
krenuli iz protesta prema sličnim nepravdama u društvu.
Suočavanje s prošlošću nije jednostavan ni ugodan proces. Ali je
nužan. Iskustvo nas uči da zanemarivanjem i negiranjem događaji neće
nestati niti će biti zaboravljeni. Naprotiv, subjektivno i
selektivno pamćenje vremenom će im podariti osobine kakve stvarno
nikada nisu imali. Bilo da se radi o umanjivanju neuspjeha ili
preuveličavanju uspjeha. Događaje iz prošlosti moramo neprestano
preispitivati i kritički analizirati, ali ne i pokušavati ih
mijenjati i prilagođavati vlastitim, bilo individualnim bilo
kolektivnim interesima. S obzirom na posljednje rečeno evidentno je
da povijesni revizionizam uvijek više govori o trenutku u kojem se
izgovara nego o trenutku o kojem progovara. Znajući koje vrijednosti
revizionisti u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina napadaju, a
koje brane, hrvatsko društvo ima razloga za zabrinutost. Jer,
monolog umjesto dijaloga i isključivost umjesto multiperspektivnosti
ne potiču suočavanje nego obračun s prošlošću. A kako stvari stoje i
sa sadašnjošću i budućnošću.
(Izvor: Europski glasnik br 21/2016.) |
