NACIONALNI PROGRAM

Akteri  |  Srpska pravoslavna crkva  |  Raspad Jugoslavije
Dosije Ćosić  |  Dosije Karadžić  |  Dosije Mladić  |  Dosije Jurišić

 

DOSIJE KARADŽIĆ

STRANA ::: 1

INFO   :::  Nacionalni program > Dosije Karadžić > Gledajući zlo u oči

 

 

Svjedočanstvo: Moj susret s Karadžićem

Gledajući zlo u oči

David L. Philips

Preneto iz Dani br. 655/656, 1. januar 2010

Svijet je dužan Bosni, baš kao što je Karadžić dužan pravdi Radovan Karadžić je prijetio da će me ubiti. "Jedne noći probudit će te hladan čelik na vratu", upozorio me je. "Prerezat će ti vrat i pobiti i tvoju djecu."

 

Bilo je to 18. augusta 1992. Nalazili smo se u Victoria Conference centru u Londonu, gdje su se svjetske vođe sastale kako bi se izjasnile o teškom stanju u Bosni i Hercegovini. Ja sam prisustvovao u svojstvu člana delegacije Bosne i Hercegovine. Moja volonterska pomoć bila je u skladu s mojim poslom u Sjedinjenim Državama, gdje sam svojevremeno obavljao dužnost predsjednika Kongresne fondacije za ljudska prava.

Moj angažman je započeo kada me je ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić nazvao u moj ured u Georgetownu u februaru 1992. Silajdžić je zvao s telefonske govornice Mayflower hotela. Bio je u posjeti Washingtonu kako bi upozorio na predstojeće napade od Beograda podsticanih Srba na Bosnu. Prema Silajdžiću: "Miloševićev je projekt bio da stvori Veliku Srbiju na ruševinama bivše Jugoslavije." Profetski je upozorio da će Miloševićev "virus etničkog nacionalizma razoriti bosansku tradiciju multietničke tolerancije i međureligijskog razumijevanja".

Silajdžić je bio u pravu. U proljeće su Miloševićevi izvršioci Radovan Karadžić i Ratko Mladić započeli s najstrašnijim nasiljem u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata. Do sastanka Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija 1992. deseci hiljada ljudi već su bili ubijeni, a stotine hiljada protjerani iz svojih kuća. Karadžić je izmislio termin "etničko čišćenje", kao brend svoje brutalnosti. Međunarodna zajednica je izrazila zabrinutost i imenovala specijalnog izvještača da istraži stvari, te se složila da treba zakazati novi sastanak. Londonskom konferencijom (17. i 18. augusta) kopredsjedavali su generalni sekretar UN-a Boutros Ghali i premijer Velike Britanije John Major u ime Evropske unije. Više od pedeset ljudi se sastalo kako bi "preduzelo akciju" protiv pokolja civila u Bosni.

Prvi dan Londonske konferencije, 17. august, bio je ispunjen govorima i bilateralnim konsultacijama u prostorijama koje su okruživale glavnu dvoranu. Predsjednik Alija Izetbegović, Silajdžić, Muhamed Sacirbey i ja susreli smo se sa Johnom Mayorom i trenutnim američkim državnim sekretarom Lawrenceom Eagleburgerom. Eagleburger je započeo sastanak govoreći o "specijalnom odnosu" između SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Izložio je plan nametanja sankcija Srbiji, kraj uništavanja Sarajeva zapljenjivanjem artiljerije, te omogućavanjem brze pomoći civilima raseljenima zbog konflikta. SAD su trebale izvršiti snažan pritisak u Vijeću sigurnosti UN-a, dok će se Evropska unija fokusirati na humanitarnu pomoć i rekonstrukciju. Vojna intervencija nije bila predviđena.

Silajdžić je žestoko protestirao. "To su samo riječi", rekao je plačno. "Mi nemamo nikakvih garancija. Moj narod masakriraju svakoga dana." John Major je, glumeći iskrenost, suho rekao: "Imate moju časnu riječ. Ukoliko granatiranje Sarajeva ne prestane u roku trideset dana, Kraljevsko zrakoplovstvo će intervenirati."

Sišao sam u cafe-bar Victoria Conference centra. Trajala je pauza i kafić je bio pun ljudi. Zastao sam da porazgovaram s Ibrahimom Rugovom, predsjednikom Kosova, koji je, kao i delegacija bosanskih Srba prisustvovao konferenciji. Kao predstavnik države nečlanice, bio je također isključen iz službenih protokola. Prišao sam šanku našavši se rame uz rame s Karadžićem, najtraženijim evropskim zločincem. Ne znam šta me je spopalo, ali sam se okrenuo i upitao ga: "Jeste li vi dr. Radovan Karadžić?" "Jesam", odgovorio je. Predstavio sam se i rekao: "Prema mojim saznanjima, vi ste odgovorni za predvođenje najstrašnijeg genocida u Evropi od vremena nacista." Karadžić nije mogao vjerovati svojim ušima. Niko se nije usuđivao s njim govoriti na takav način. "Šta vam daje za pravo.", bjesnio je. Tada je zaprijetio da će me ubiti zajedno s mojoj porodicom.

Bio sam prestravljen. Znao sam da se Karadžić i njegove pristalice služe zastrašivanjem kako bi zaplašili protivnike. Da sam otkrio svoju zastrašenost, postao bih istinski ranjiv. Sabrao sam se, osmjehnuo i, gledajući Karadžića direktno u oči, rekao: "Znate Radovane, ne možete uraditi ništa kako biste mi naudili, a ako biste pokušali, naškodili biste samo sebi." Moj je odgovor učinio da se Karadžić još više razbjesni i podivlja. Počeo mi je psovati na srpskom. Debeli smrdljivi tjelohranitelj, koji je bazdio na alkohol i znoj, odgurnuo me je prema zidu. Samo sam odšetao. Stotinu ljudi vidjelo je susret koji sam potom prijavio Scotland Yardu.

Nekoliko trenutaka kasnije, Silajdžić me pozvao na sastanak s Boutrosom Ghalijem i Cyrusom Vanceom. Razmatrali su posvećenost međunarodne zajednice Bosni. Boutros Ghali se nagnuo naprijed, pogledao Izetbegovića direktno u oči, i rekao: "Gospodine predsjedniče, ovo je vaša najbolja i posljednja šansa za mir. Šta je vaša odluka?" "Nema nikakvog roka - nema garancija", zamuckivao je Izetbegović. Njegova kćer je plakala u ćošku sobe. Bila je u pitanju sama budućnost Bosne.

Zamolio sam diplomate da odu protestirajući da je bosanskoj delegaciji potrebno vrijeme kako bi diskutirali o njihovoj ponudi. Deset minuta kasnije, Boutros Ghali se vratio. Stavio sam svoju nogu na vrata i spriječio njegov ulazak. "Trebamo još vremena", opomenuo sam ih.

Silajdžić se protivio dogovoru. Nije vjerovao da će cinični evropski lideri sprovesti dogovor. Ja sam ga uvjeravao da se odbijanjem ponude rizikuje da svijet jednostavno okrene glavu i prepusti Bosnu Karadžiću i njegovim ubicama. Kada su se Boutros Ghali i Vance napokon vratili, niko nije znao šta će Izetbegović učiniti. "Kakva je vaša odluka, gospodine predsjedniče?" Minut šutnje činio se kao vječnost. Napokon je Izetbegović prošaptao: "Prihvatam."

Dogovor je postao poznat kao Vance-Owenov plan. Kada je objavljen, vidio sam Miloševićevo oduševljenje. Otišao je do cafe-bara da vijest saopći Karadžiću i potapše ga po leđima. Srbi su spriječili oštru reakciju međunarodne zajednice. Skrivajući se iza Vance-Owenovog plana, međunarodna zajednica je drhtala dok su Karadžić i Mladić nastavili sa sprovođenjem svoga terora naredne tri godine. Bez pouzdanog vodstva Izetbegovića i Silajdžića, Bosna bi jednostavno nestala. Susret s Karadžićem uvećao je moje saosjećanje s bosanskim žrtvama. Na Londonskoj konferenciji sam shvatio šta znači živjeti u strahu i gledati zlo u oči.

Svijet je dužan Bosni, baš kao što je Karadžić dužan pravdi. Ukoliko bosanski lideri prihvate skorašnju inicijativu da raskrste sa zvaničnim etničkim podjelama i ojačaju ljudska prava, država zaslužuje ubrzano članstvo u Evropskoj uniji. Lako je kriviti lokalne političare za dugotrajnost bosanskih problema kada je, ustvari, Zapad doživio neuspjeh u utvrđivanju odgovornosti ratnih zločinaca i njihovih zaštitnika praveći lažna obećanja kao nagradu za pomirenje.

(Autor je bio savjetnik bh. delegacije tokom pregovora 1992. - 1994. Trenutno je direktor Programa za prevenciju konflikata i izgradnju mira pri Američkom univerzitetu.)

 

 

DOSIJE KARADŽIĆ

STRANA ::: 1

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment