Tito je htio uvesti kapitalizam

Bivši predsjednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov, prvi put detaljno govori o velikoj privrednoj reformi 1965., preteči tržišnoga gospodarstva, kojoj je upravo on dao ključni pečat

Piše: Darko Hudelist

Globus, 15.april 2009

Negdje je nekoć rečeno ili napisano da je Praško proljeće 1968. bio prvi značajniji pokušaj u cijeloj Istočnoj Europi, nakon Drugoga svjetskog rata, da se demokratizira društvo i usvoji tržišna ekonomija. To, međutim, nije točno, to je laž. Prvi takav pokušaj dogodio se kod nas, u Jugoslaviji, 1965. Bila je to velika privredna reforma - ili kako su je neki drugi, sigurno ne bez razloga, nazivali: "društvena reforma" (V. Bakarić), "preobražaj našeg društva" (M. Todorović), "reforma cjelokupnog društvenog kretanja naše zemlje" (J. B. Tito)...

Odonda su prošle ni manje ni više nego 44 godine. Zamalo pola stoljeća. A mi o tom događaju - ili o tom procesu - ni danas ne znamo mnogo. Ili, koliko znamo, toliko i ne znamo. Još nije dokraja razjašnjeno zašto se u tu reformu ušlo, tko su bili njezini pokretači, koji je bio njezin krajnji cilj, tko je u početku (a tko poslije) bio za reformu, a tko protiv nje, koji je bio stvarni doprinos navodnih njezinih korifeja Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića...

Zaokret u kapitalizam

A nije to bila samo reforma - reformi je u našem društvu (i ondašnjem jugoslavenskom i ovome današnjem, u samostalnoj Republici Hrvatskoj) ionako bilo čitavo malo obilje. Svako malo pa negdje neka reforma. Ali ne: ovo što se dogodilo 1965. - to je bilo prvi put da jugoslavenski socijalistički brod, koji je već sam po sebi u mnogočemu prednjačio u istočno­europskome socijalističkom svijetu, samo dva desetljeća nakon završetka Drugoga svjetskog rata i pobjede socijalističke revolucije radikalno preusmjeri kurs i zaokrene u smjeru kapitalizma. I to je, u biti, jedini i pravi smisao velike privredne reforme 1965.: svjestan, dubinski zaokret prema kapitalizmu i kapitalističkome društvenom modelu. Naravno da to u jednopartijskoj socijalističkoj Jugoslaviji, s apsolutnim komunističkim monopolom i isključivom dominacijom društvenog (državnog) vlasništva u sferi proizvodnje, nije moglo potrajati na duži rok. Kao što se u reformu ušlo zbog nevolje (zbog nastale krize jugoslavenske ekonomije), tako se iz nje, vrlo brzo, izašlo zbog straha (od restauracije kapitalizma). Ali posljedice su ostale. Državne su granice otvorene, Zapad je Jugoslaviji postao mnogo bliži, umnogostručio se promet ljudi i ideja, slobodnije su se čitale strane novine i slušale strane radijske postaje...

Doduše, bilo je i manje ugodnih, a za neke (mnoge) i šokantnih posljedica: bitno povećane socijalne razlike, rastuća nejednakost u društvu, enormni porast nezaposlenosti, zbog čega su mnogi jugoslavenski radnici, htjeli-ne htjeli, posao morali potražiti u inozemstvu, kao tzv. gastarbajteri... Filozof praksisovac Mihailo Marković (koji će 1990. pisati program za Miloševićevu Socijalističku partiju Srbije) ovih mi je dana otvoreno rekao da najdalekosežniji cilj i smisao velikih studentskih demonstracija 1968. u Beogradu nisu bila nikakva veća ljudska prava i nikakve veće slobode u apstraktnom smislu nego - rušenje privredne reforme. A njemu treba vjerovati, jer je tada bio na čelu studentskih kolona.

- I reformu smo srušili! - poručio mi je, sa zadovoljstvom, Mihailo Marković.

Na reformu iz 1965. nedavno se - u zborniku "Snaga lične odgovornosti", što ga je objavio Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - osvrnula i Latinka Perović, poznati "srpski liberal" iz vremena Titove Jugoslavije. Prema njezinu mišljenju, to je najvažnija i najdalekosežnija stvar koja se u Jugoslaviji dogodila, i koja nije značila samo set radikalnih promjena na području ekonomije nego, što je mnogo važnije, i začetak dubinskih promjena u ljudskim mentalitetima.

Mihailo Marković i Latinka Perović na dva su suprotstavljena pola nekoć jugoslavenske, danas srpske društvene stvarnosti, ali u jednome se slažu: o reformi, usprkos svemu, relativno malo znamo, prava istraživanja tog fenomena tek predstoje.

Razlog više, za mene, da se uputim u Skoplje i porazgovam s čovjekom koji je reformu o kojoj je riječ iznio na vlastitim leđima. Kiro Gligorov.

Evo što je o njemu rekao poznati hrvatski ekonomist Dragomir Vojnić na predstavljanju Gligorovljeve knjige "Olujna vremena", u Domu Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu 7. svibnja 2005.:

"Kiro Gligorov jedinstvena je pojava kod nas. On je ono, što bi Anglosaksonci kazali, 'unique'... kao ideolog i kao inicijator i pokretač i kao organizator reforme za vrijeme mnogih turbulentnih reformskih godina... Kiro Gligorov bio je jedini koji je, djelujući u središtu reforme, imao ne samo znanje i idejno-političko opredjeljenje nego koji je uza sve to imao i viziju svega onoga što bi se moglo i moralo događati..."

Kad sam prije godinu i pol dana radio memoarski intervju s nekadašnjom predsjednicom hrvatskoga CK, a poslije i predsjednicom SIV-a, Milkom Planinc, ona, očito dobro upućena, nikad nije upotrijebila izraz "privredna reforma", nego - "Kirina reforma".

Istinski demokrat, ekonomist liberalnih nazora, Kiro Gligorov danas je u poodmaklim godinama. Rođen je 1917. (u godini Oktobarske revolucije!) - pa sad izračunajte koliko je star. Ipak, još je vitalan. A Bog ga je - valjda za njegove zasluge - pomilovao 3. listopada 1995., kad je, kao predsjednik samostalne države Makedonije (i to u svom drugom mandatu), preživio atentat - eksploziju automobila-bombe - ispred skopskoga hotela Bristol. Doduše, nije baš da je prošao bez posljedica: rupa na čelu, iznad oka, pogolema je, na jedno je oko oslijepio, a u glavi mu je ostao geler; bilo je previše rizično da mu ga vade operativnim zahvatom... U vrijeme privredne reforme - točnije u periodu 1962.-1967. - Gligorov je bio savezni sekretar za financije, ali i jedan od najaktivnijih i najuglednijih eksperata u Međunarodnom monetarnom fondu. Poslije je bio potpredsjednik SIV-a, predsjednik Savezne skupštine SFRJ, član partijskog i državnog Predsjedništva Jugoslavije, naposljetku i prvi predsjednik Republike Makedonije, u dva mandata, od 1991. do 1999. Tekst koji slijedi sažetak je mnogo večega i dužeg razgovora koji sam vodio za svoju knjigu na kojoj radim.

Predsjednikov blagoslov

Tito je reformu smatrao novom revolucijom

Iz jednoga Titova istupa - konkretno na sjednici IK CK SKJ od 12. i 13. studenoga 1965. - ipak se može zaključiti da je u početku bio barem donekle sumnjičav prema privrednoj reformi. Evo što je rekao: "Kad smo pošli na privrednu reformu, vi svi znate da sam bio prilično skeptičan..."

- Dobro, kao prvi čovjek on i treba da bude skeptičan. Na tom sastanku koji spominjete atmosfera nije bila dobra. Političari se nisu mogli usuglasiti.

Mnogo optimističniji - dobrim dijelom i zahvaljujući vašem izlaganju - Tito je bio na sjednici od 16. prosinca 1965. Tada je rekao: "Kod reforme treba generalno postupiti i zato je ja smatram revolucionarnom."

- To je najlakše reći. O revoluciji smo toliko pričali, za cijelo vrijeme dok smo živi...

Vječni mudrijaš

Vladimir Bakarić prvo je bio za tržište, a onda protiv njega

Za Vladimira Bakarića tvrdi se da je jedan od strateških tvoraca velike privredne reforme 1965. Međutim, evo kako je on istupio na jednoj od najvažnijih partijskih sjednica održanih 1965. - sjednici IK CK SKJ od 12. i 13. studenoga 1965.: "Ja nemam prava da ulazim u pitanja reforme, jer od Kongresa (misli na 8. kongres SKJ, održan u prosincu 1964. - op. a.) nisam bio aktivan..."

- Ha, ha... To je bio njegov način, da se oslobodi odgovornosti. Kad god je bilo nešto mutno, on se izvlačio na takav način. A kad je procijenio da treba reći nešto tvrdo, uvijek je citirao Marxa: "Kao što je Marx rekao..."

Ali pogledajte što on kaže u nastavku izlaganja: "Treba samo da dodam da sam znatno ranije agitirao kod Kire (Gligorova - op. a.) za monetarnu, deviznu reformu i za novi kurs dinar-dolar..."

- On je mene jedino upitao, na Brijunima, i to u liftu, u doba uoči reforme: "Zašto mi nisi rekao da si kandidat za predsjednika SIV-a?" Smatrao je da ja to njemu moram reći. A ionako nisam znao da sam kandidat.

Kako općenito procjenjujete Bakarićev doprinos privrednoj reformi?

- On je u početku doista bio za reformu, to je nesporno. Ali čim su se naši ekonomisti, ali i političari, podijelili na one koji su za profit i one koji su za dohodak - to se dogodilo već 1967. - Bakarić je prešao u dohodaše. Znači, najprije je bio za reformu, za tržište, a čim je počela podjela, rekao je: "Ne, kod nas radnici upravljaju!" Na kraju krajeva, reforma i nije uspjela baš zato što nije imala politički sadržaj.

Koji je trebao biti politički sadržaj?

- Demokracija. Višepartijski sistem. Ali to nitko živ u ondašnjem rukovodstvu Jugoslavije ne bi prihvatio.