 |
Krajnje je vrijeme da
poslije dvadeset godina Bošnjaci u Sandžaku pokažu političku zrelost. Period
tranzicije ostavio je duboki rez u društveno političkom životu Sandžaka. Godine iza
nas svjedoče o političkoj brutalnosti, političkoj licemjernosti, nemoralu,
nerazumijevanju, iživljavanju, trgovini i marifetlucima svojevrsnim pazarskom
mentalitetu. Sandžački političari su lutali, izbezumljeni, bez jasne predstave o
vremenu i mjestu njihove političke rabote. Bila su to vremena autonomija, sandžačkih
ministara, policije, vojske, memoranduma, ideja i ideala, koje su pod plaštom buđenja
uspavanih medvjeda i nacionalne svijesti, poslužile za svakodnevno obilaženje sandžačke
dijaspore i svečano otvaranje sandžačkih konzulata, tamo negdje, u lijepoj Evropi. |
No, taj vakat je
odavno prošao. Ali, kolo sreće se okreće! Šta god mi prigovorili, kada čujem, kako je
bilo uzbudljvo pripadati korpusu nacionalnog buđenja i žaliti sa Homeinijem koji negdje
sa Bosfora kontroliše podgrijanu situaciju na Bliskom Sandžaku, pomislim da su svi bili
mahniti (ludi). Kada je došlo do Dejtonskog sporazuma, smirivanja situacije na
razbuktalom Balkanu, kažu da je Sloba obećao da će smiriti situaciju u Sandžaku.
Homeini se vraća, neviđeni doček, stotine ljudi, ruže i kadife, hožgelduju pjesme
pevaju, ministri u ostavci, vjerni članovi kabineta, rektori, prorektori, profesori,
društveni radnici i aktivisti, zaštitnici nacionalnog identiteta, uspavane ljepotice i
crvenkape. Sretni i zadovoljni. E, da: nasmijani!
Sandžak je u posljednje dvije decenije bio pod specijalnim
protektoratom beogradskog režima. Taj odnos konstantno je proizvodio tenzije, po bilo
kojem pitanju, od političkih, ekonomskih, vjerskih. U prvim godinama demokratske
konsolidacije u Srbijii, Bošnjaci u Sandžaku su pokazali još jednom političku
nezrelost. Sukobljavanje između dva bošnjačka lidera Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića,
obojica doktori, ostaviće dalekosežne posljedice na pravac kretanja političkih odnosa u
vremenu koje je prethodilo. Iako je prije dvije godine došlo do faktičkog
"pomirenja" nekadašnjih sandžačkih političkih prvaka, sadašnjih ministara u
Vladi Srbije, efekti njihove politike ostaće dugo ukorijenjeni među sandžačkim
Bošnjacima. Ono što je nedostaljo, bilo je neophodnost iskrenog dijaloga, a ne
protokolarno pozivanja na isti. Da li je samo nedostatak dijaloga, ili sa druge strane,
politički despotizam, apsolutizam i oligarhija primitvnog političkog djelovanja određenih
faktora, pitanje je. Ali, ipak mislim da je ovo drugo. Nedostatak političkog pluralizma,
a posebno građanski orijentisanih pokreta, nametnuo se kao drugi problem, kao neophodnost
u vakumiranoj sandžačkoj političkoj sceni. U jednom trenutku intelektualci, aktivisti
civilnog sektora, mladi, studenti, postali su žrtva političkog potkusurivanja i javnih
poruka "teranja u mišije rupe" koje su bile usmjerene sa ciljem zaplašivanja i
stvaranja atmosfere straha. To je bilo vrijeme raspirivanja mržnje među sopstvenim građanima,
poremećenost koja je išla do granica političkog ludila, gdje su ljudski životi postali
najjeftinija roba, kojom se nažalost trgovalo. Medijska mašinerija usmjerena na
plasiranju neistina, dezinformacija, omalovažavanja pojedinaca, samo je doprinosila
destabilizaciji prilika. U demokratskim zajednicama, demokratskim putem se osvaja vlast,
legitimnim i legalnim sredstvima. Krajnje je vrijeme, da sada, u ovom trenutku, pokažemo
političku zrelost, izbjegnemo tvrdu i neprimerenu retoriku, naučimo da komuniciramo i
vodimo dijalog. Jer, za dijalog je potrebno dvoje. Pored političkog, religija koja ima
važnu ulogu za Bošnjake u Sandžaku, uključujući i njenu komunikativnu dimenziju,
treba da podrži i sadrži spremnost za dijalog.
Bošnjaci nikada nisu težili destabizaciji zajednice u kojoj žive. Taj
proces uvijek je kreiran od strane zvaničnog Beograda, sa ciljem da se prikrivaju pravi i
stvarni problemi koji muče sve građanke i građane Sandžaka, od ekonomskih,
infrastrukturnih do ostvarivanja nekih osnovnih ljudskih prava, koja su čak zagarantovana
i međunarodnim konvencijama i dokumentima. Ali, krivicu za stanje u Sandžaku snosimo i
mi sami. Kumovali smo i podržavali podjele, neprikosnovene lidere, stajali u zaštitu
kada je u krizi bila zvijezda i polumjesec, potpisivali deklaracije i težili da ispravimo
sve 'krive drine'. Sa druge, pak, strane u vladi hiperaktivnog premijera Cvetkovića, dva
su ministra iz redova Bošnjaka, nekoliko državnih sekretara, pomoćnika, savjetnika.
Nikada do sada nije bilo više Bošnjaka u republičkim institucijama u Beogradu nego u
ovom trenutku. Njihova obaveza je bila da pomognu u smirivanju situacije, poboljšaju
sliku na terenu, utiču na kvalitet života, povećaju stopu zaposlenosti, stvore ambijent
za investiciono ulaganje i doprinesu normalizaciji odnosa. Mi smo po nekom šablonu
"ja znam najbolje" krenuli u svojevrsno pluralističko oplođivanje političke
scene, rađanjem novih političkih partija, što je dobro za demokratiju, ali kakve
koristi će imati Bošnjaci? Vidjećemo na prvim sljedećim izborima. Svakih dvadeset
godina počinje nacionalno buđenje; Sandžaku su potrebne demokratsko liberalne građanske
inicijative koje treba da mobilišu sve ljudske resurse za pokretanje Sandžaka iz apatije
i beznada.
(Autor teksta je istraživač i građanski aktivista) |
