Helsinški odbor za
ljudska prava u Srbiji najoštrije
osuđuje kampanju rehabilitacije svih
ključnih aktera ratne politike
Srbije iz devedesetih godina prošlog
veka. Od promocije knjige Borisava
Jovića, preko javnih istupa
optuženog ratnog zločinca,
Šainovića, do najnovije ofanzive
grupe akademika SANU, može se
iščitati samo jedan cilj – pokušaj
potpunog oslobađanja od odgovornosti
ključnih aktera velikodržavne i
nacionalističke politike. Činjenica
koja zabrinjava više od
rehabilitacije kreatora ratne
politike i od skandaloznih i
ekstremističkih napisa i feljtona u
šovinističkim provladinim listovima
– jeste ćutanje čitavog društva na
ove krajnje zabrinajvajuće
tendencije. Iz toga se može izvući
zaključak, da Srbija kao što je
konsenzualno ušla u ratove za
realizaciju velikodržavnog koncepta,
uz marginalne otpore pojedinaca i
grupa, tako i danas, uz opštu
saglasnost, prihvata rehabilitaciju
ključnih aktera jedne zločinačke
politike. Takođe,
Helsinški odbor podseća predsednika
SANU i njegove kolege da je javni
govor o tome da li je Memorandum
autorizovan ili nije, besmislen, jer
su ga gotovo svi akademici
„autorizovali“ u stotinama javnih
nastupa u tadašnjim medijima pod
kontrolom države. Delatnost SANU u
pripremi rata i ratnoj propagandi
nije stvar slobodnog uverenja, već
je reč o istorijskoj činjenici. Ne
samo da su pred Medjunarodnim
krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju
izneti brojni dokazi, svedočenja I
dokzumenti, već su isto tako brojni
naučni radovi i odbranjeni doktorati
u Srbiji i više u svetu, do kraja
rekonstruisali ulogu Akademije u
pripremi rata. Međutim, umesto
raskida sa tom pogubnom političkom
ulogom koju je SANU imala, umesto
otvorenog govora o mračnoj strani
svoje istorije, predsednik Akademije
se odlučio na prikrivanje činjenica,
falsifikovanje istorije i
reprodukovanje čaršijskih narativa,
kao zamenu za naučno utemeljena
fakta i interpretacije.
Aktuelna vlast, njeni poslušnički i
ekstremno nacionalistički mediji,
kao i elita okupljena oko SANU,
umesto raskida sa ratnom i
ekspanzivnom idejom, odlučili su se
na njenu rehabilitaciju i
reafirmaciju, čime se stvaraju
kulise za novi sukob na Balkanu. Sve
te revizionsitičke, ali i
revanšističke tendencije slute nove
obračune i govore da većinska Srbija
umesto diskontinuiteta radije bira
nastavak nacionalističke politike iz
90-ih i potpunu identifikaciju sa
njom. Odgovornost međunarodne
zajednice je da takvim opasnim
intencijama ne pruža podršku i ne
saučestvuje u sistematskoj
rehabilitaciji onih koje je sama
privela krivičnoj odgovornosti. |