SAOPŠTENJA

STRANA 6/8

 

SVA SAOPŠTENJA

STRANA 6 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8

INFO   :::  Saopštenja - STRANA 6 > Čovek suštine

 

In Memoriam, Radomir Konstantinović (27. mart 1928 - 27. oktobar 2011)

Čovek suštine

Latinka Perović

Književnik i filozof, mislilac Radomir Konstantinović, kome prijatelji danas odaju najdublju poštu, bio je, u poslednjih četvrt veka, najčitiraniji i najnapadaniji srpski intelektualac. On sam otvorio je prvu sesiju Beogradskog kruga 1992. godine, a zatim govorio veoma retko, da bi poslednjih godina zaćutao. Bilo je apsolutno nemoguće dobiti od Konstantinovića bilo kakvu izjavu. Kada su sarajevski intelektualci okupljeni oko tamošnjeg Kruga 99, u povodu 75. godišnjice Radomira Konstantinovića, maja 2003. godine, organizovali okrugli sto o njegovom delu i misli, on je s pažnjom saslušao 26 pisaca, filozofa, istoričara, kritičara koji su u Sarajevo došli iz cele bivše Jugoslavije, sam ne izgovorivši nijednu reč. Otkud taj paradoks i ima li tu uopšte paradoksa?

Na ovo pitanje Radomir Konstantinović odgovara svakako svojim velikim delom.

Romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak u pedesetim godinama prošlog veka. Filosofija palanke, ta klasična a zapravo nepročitana knjiga o zatvorenom društvu, krajem šezdesetih godina. Između 1970. i 1981. godine 113 rasprava o isto toliko srpskih pesnika. Punih dvanaest godina te je rasprave kontinuirano objavljivao časopis Treći program. Pod naslovom Biće i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka ove rasprave su 1983. godine, u osam tomova, objavili združeni izdavači: Prosveta i Rad u Beogradu i Matica srpska u Novom Sadu. Biće i jezik, ta, kako je Stevan Tontić rekao, "beskrajna avantura mišljenja i jezika", jedinstveno je delo u kulturama svih južnoslovenskih naroda.

Ipak, Radomir Konstantinović nije ostavio proučavaocima njegovog dela da u tom delu pronalaze razloge zbog kojih se osamio i zaćutao. Našao je mesto i izabrao trenutak da to sam učini. Kada je prvi put posle rata devedesetih godina došao u Sarajevo, na sesiji Kruga 99, 23. septembra 2001. godine je rekao:

"Hvala što ste me pozvali na ovaj razgovor. Prijatelj moj, Sead Fetahagić, zamolio me da prihvatim taj poziv i ja sam to učinio. Iako sa izvesnom strepnjom: sve teže se govori. Sve smo udaljeniji od pravoga nastojanja za pravim govorom. Najveći izraz toga je u svojevrsnoj "politizaciji" govora, odnosno tendenciji da se politički govor apsolutizuje, da se učini jedino mogućim govorom (...) Dolazim iz zemlje u kojoj se o Sarajevu više ćuti nego govori, i u kojoj je govor politički o Sarajevu, nužan onoliko koliko je nužno samoosvešćenje čitavoga jednoga sveta. Ali, Sarajevo, ono koje znam, Sarajevo ljudi sa kojima sam imao sreću da se družim, dakle, sreću da govorim, nikako se tim govorom ne može dokučiti. Ova politizacija jeste veliki redukcionizam na delu, u smislu ovoga svođenja mišljenja na stav, odnosno ove nemogućnosti razgovora. Tamo gde je ovaj redukcionizam na delu, govor je nemoguć. Ali, ako nas nema bez govora, ne znači li to da smo i mi sami nemogući?"

Šta je, po Radomiru Konstantinoviću, bilo na probi, kakvom je preispitivanju on sebe izložio? "Nije bilo pitanje političkog stava", kaže on istom prilikom u Sarajevu, "još manje ideološkog, u vezi sa katastrofom koju smo doživljavali u Sarajevu i sa Sarajevom, nego je to bilo pitanje totalne ljudskosti - ljudskost je bila u prvom redu u pitanju. I ako je tako, onda nisi morao da imaš misao i stav, morao si očajavati nad onim što se dešavalo u Sarajevu... je li očajanje program? Nije! Je li očajanje ljudskost? Jeste!"

S one strane svakog apriorizma - ideološkog, estetskom, moralnog, Radomir Konstantinović je hrabro izdržao teror nacionalizma. Nacionalizam, govorio je, vodi u samorazaranje, vodi naciju na istorijsko groblje. Niko koga trese groznica nacionalizma ne voli da gleda istini u lice. Jer, "Ako gleda u grob, mora da gleda u problem egzistencije. Ako gleda u problem egzistencije, mora malo da se zatrese".

I kad je pisao, i kad je govorio, i kad je ćutao, Radomir Konstantinović je mislio na egzistenciju u sartrovskom značenju te reči. On je, kako je za njega savršeno precizno rekao Filip David, čovek suštine. Po porodičnoj tradiciji, razumu i duhu, Radomir Konstantinović je u srži našeg bića i jezika. Nije moguće zatomiti, a pogotovo uništiti konstantinovićevski segment te srži a da ona sama ne propadne. Radomir Konstantinović je, kao i njegov otac, čuveni pravnik Mihailo Konstantinović, u onoj vertikali koju su u srpskom narodu za 200 godina podigli, neću reći ni najbolji, ni najumniji, ni najdalekovidiji, reći ću najodgovorniji ljudi: naši veliki ljudi koji su svojim delom učinili da se srpski narod prepoznaje među drugim narodima. Kao retko ko odavde, Radomir Konstantinović pripada svima. Ljudima u Bosni i Hercegovini, u celoj bivšoj Jugoslaviji, u svetu. Njegov program bila je ljudskost i nju nam je ostavio kao svoje najdragocenije zaveštanje. Hvala mu za to.

 

SVA SAOPŠTENJA

STRANA 6 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment