Politički program četničkog pokreta bio je stvaranje etnički
homogene države srpskog naroda - Velike Srbije i eliminacija
"nelojalnih" nacionalnih manjina i naroda, a u partizanskom pokretu
video je glavnu prepreku za ostvarivanje tih ciljeva. Iz toga le
logično proizašla tesna vojna saradnja sa okupacionim snagama, iako
je pokret deklarativno osnovan radi borbe protiv okupatora. Sam
Draža Mihajlović je 1943 godine to ovako definisao: "Moji
neprijatelji su partizani, ustaše, muslimani i Hrvati. Kada se s
njima budem obračunao, onda ću krenuti protiv Italijana i Nemaca".
Iz ovakvog opredeljenja proizašli su mnogobrojni
četnički zločini protiv civilnog stanovništva, naročito u Sandžaku
protiv Bošnjaka, što je imalo sva obeležja genocida. Ali, iste
zločine četnici su činili i u čitavoj Srbiji prema civilnom
stanovništvu za koje su sumnjali da pomaže partizane, kao što je to
bilo u selu Vranić kod Beograda gde su četnici u noći 20 decembra
1943 godine zaklali 67 meštana, od staraca i žena do dece u kolevci.
Kraljevska vlada u Londonu uspevala je do 1943
godine da drži u zabludi saveznike da se četnici Draže Mihajlovića
bore protiv fašizma, ali su saveznici došli do istine preko svojih
misija pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske. Za ovaj obrt
današnji sledbenici četnika optužuju "druga" Čerčila pripisujući mu
da je bio komunista.
Suočen sa neoborivim dokazima, kralj Petar je
septembra 1944 pozvao četnike da se stave pod komandu maršala Tita i
pridruže Narodnooslobodilačkoj vojsci kao jedinom pokretu protiv
fašizma. Jedan deo četnika je poslušao tu naredbu, najveći deo se
povukao zajedno sa nemačkim snagama, dok se Draža Mihajlović sa
grupom saradnika odmetnuo u planine kako bi nastavio borbu protiv
nove Jugoslavije proizašle iz antifašističke borbe.
Suđenje Draži Mihajloviću bilo je međunarodna
obaveza Jugoslavije u skladu sa Sporazumom o osnivanju Međunarodnog
vojnog suda i sa rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija
broj XXXIX o kažnjavanju ratnih zločinaca. Suđenje je bilo javno,
pratio ga je veliki broj domaćih i stranih novinara, a Draža
Mihajlović je osuđen na smrt zbog istih onih dela zbog kojih su na
smrt osuđeni i maršal Peten u Francuskoj, Musert u Holandiji,
Kvisling u Norveškoj i drugi kolaboracionisti fašizma: zbog izdaje
otadžbine, saradnje sa okupatorom i zločina koje su počinile snage
pod njegovom komandom.
Politička i intelektualna elita Srbije, pod
izgovorom da je neophodno raščistiti sa komunističkim nasleđem, da
to zahteva Rezolucija Parlamentarne skupštine Saveta Evrope broj
1481, te da Srbija ne može postati član Evropske unije dok ne
rehabilituje Dražu Mihajlovića, započela je sistematsku
rehabilitaciju četničkog pokreta i njegovog političkog programa o
stvaranju Velike Srbije, što je rezultiralo ratovima u Hrvatskoj i
Bosni 1991-95. Ratni zločini koji su pritom počinjeni, a naročito
genocidni pokolj Bošnjaka u Srebrenici, verna su kopija zločina
četnika tokom drugog svetskog rata, a svi haški optuženici i
osuđenici, kao što su Biljana Plavšić, Krajišnik, Karadžić, Šešelj i
drugi sa ponosom su se izjašnjavali kao sledbenici Draže Mihajlovića
i četničkog pokreta.
Ostajući dosledno na toj ideološkoj matrici
politička klasa Srbije krenula je putem zakonske i sudske
rehabilitacije četništva i Draže Mihajlovića. Najpre je 2006 donet
zakon o izjednačavanju prava četnika i partizana, čime su četnici
proglašeni za antifašističke borce, a zatim je 2011 donet novi zakon
o rehabilitaciji kojim se predviđa rehabilitacija svih onih koji su
posle drugog svetskog rata osuđeni iz " političkih, verskih,
nacionalnih ili ideoloških" razloga, bez obzira da li su počinili
neko krivično delo ili ne. Za rehabilitovane se predviđaju i
značajne novčane naknade u vidu rehabilitacionog obeštećenja,
povećanja penzija i sl.
Sada je na redu sudska rehabilitacija Draže
Mihajlovića, a postupak o tome vodi se pred Višim sudom u Beogradu.
Još opasnije od same pravne rehabilitacije
četništva jeste stvaranje euforične četničke atmosfere u društvu,
relativizovanje pojmova fašizma i antifašizma, porast animoziteta
prema pripadnicima drugih naroda, skandiranje Draži Mihajloviću na
sportskim priredbama, osnivanje raznih ekstremno-desničarskih
organizacija, negiranje genocida u Srebrenici i ratnih zločina u
ratovima 1991-95, kao i negiranje bilo kakve odgovornosti Srbije za
te ratove. Dok je Narodnooslobodilačka borba potpuno izbrisana iz
kolektivnog sećanja, dotle je Srbija prepuna četničke ikonografije,
komemoracija, spomenika, pesama, knjiga, filmova, što govori o tome
da politička klasa želi da, planski i sistematski, izvrši
indoktrinaciju masa četničkom ideologijom. Državna televizija RTS
sprema seriju od 15 epizoda o četničkom pokretu sa ciljem da
epohalnu borbu protiv fašizma prikaže kao besmislen i nepotreban
"bratoubilački rat" kada je "Srbin udario na Srbina". Poruka toga
biće da treba ostvariti opštenarodno jedinstvo radi suprotstavljanja
neprijateljima srpskog naroda. A pre nekoliko dana, na komemoraciji
Draži Mihajloviću u hramu Svetog Save u Beogradu, Biljana Plavšić,
osuđena za ratne zločine u Bosni, izjavila je da se Draži
Mihajloviću "uvek divila i sledila njegov put ka odbrani srpstva".
Versku službu služilo je sedam sveštenika Srpske pravoslavne crkve a
glavni među njima, citirajući haškog optuženika Šešelja, poručio je
Zapadu:
"Okupili smo se ovde da odamo počast velikom sinu
Srbije. Braćo i sestre, u poslednjih dvadeset godina svedoci smo
harange koja se vodi protiv srpskog naroda od strane Zapada. Ali,
što bi im rekao jedan naš heroj koji je u Hagu "vi ste belosvetski
ološ i niste normalni"."
Nema sumnje da je ovo osnovna poruka koju
politička klasa Srbije želi da uputi rehabilitacijom četništva i
Draže Mihajlovića, usmeravajući time srpsko društvo na put
ksenofobije, autizma, netolerancije i nepriznavanja opšteprihvaćenih
normi međunarodnog prava.
Potpisnici ovog apela dižu svoj glas protiv toga
ne samo u ime istorijske istine, već pre svega u ime budućnosti
Srbije i srpskog naroda.
|