Nakon tri rata Milošević i nekolicina njegovih bliskih suradnika iz Beograda završavaju u Haga na suđenjima za zločine nad ne-srpskim stanovništvom vođenih za teritorijalnu i etničku demarkaciju, prevlast u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Milošević umire prije završetka procesa, a od njegovih, beogradskih suradnika, njih petorica osuđuju se za zločine na Kosovu. Haški Tribunal, u isto vrijeme, oslobađa Franka Simatovića, Jovicu Stanišića i generala Momčila Perišića, kao i Vojislava Šešelja. Za zločine u Hrvatskoj i BiH bivaju osuđeni „saveznici“ zvaničnog režima u Beogradu, izvođači radova tog, beogradskog, državnog projekta: Milan Martić i Milan Babić za zločine u Hrvatskoj: Radislav Krstić, Momčilo Krajičnik, Radovan Karadžić, Vujadin Popović i drugi za zločine u BiH. I sad se te presude upotrebljavaju za historijsku naraciju po kojoj se i pojedinci poput Miloševića ali i Srbija oslobađaju svake kriminalne, zločinačke i historijske odgovornosti za ratove devedesetih.

Dvadeset četiri godine poslije svog autorskog radu u magazinu Epoha, o čemu je bilo više riječi u prvom nastavku ovog feljtona, Ivice Dačića, sada ministar vanjskih poslova i jedan od potpredsjednika vlade Srbije, izjavljuje kako je u haškoj presudi Radovanu Karadžiću, iz marta 2016. godine, Milošević u nekoliko paragrafa oslobođen svake sumnje za etničko čišćenje i ratne zločine u BiH. Ovo nisu - kako bi neko pomislio ili možda preveo Dačićeve riječi -primjedbe pravnog laika, nego je to proračunata provokacija koja izražava stav trenutnog srpskog političkog vrha, koji se gradio na politički legitimitetnoj anti-Miloševićevskoj retorici, ali se nikada nije ogradio od zločina koje je režim Miloševića činio u ime srpskog naroda i srpske države u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Dačićeva izjava samo podcrtava ovu konstantu u srpskoj politici i ukazuje na to da - ukoliko nema političke volje u postkonfliktnom društvu o prihvatanju odgovornosti za zločine prethodnog režima - mehanizam tranzicijske pravde će se moći izmanipulirati kao argument u kreiranju dominantne povijesne interpretacije. U Srbiji je borba za povijesnu interpretaciju stavljena na nivo obrane nacionalnih i vitalnih državnih interesa.

To smo iskusili svi mi koji smo radili na slučaju Milošević. U prikupljanja dokaza protiv Slobodana Miloševića, Tužilaštvo Tribunala je s velikom mukom otvaralo vrata državnih arhiva SFRY, FRY i Srbije u potrazi za dokumentima koji su pokazival de jure i de facto moć Miloševića i Srbije u upotrebi oružanih snaga u procesu uspostavljanja zapadnih granica post jugoslavenske srpske države. Mnogi od tih dokumenata su ugledali svjetlo dana upravo zbog Miloševićevog suđenja, ali samo rijetki od tih dokumenat su upotrebljavani i citiraju se u presudi Karadžiću.

Neke od dokaza je Beograd na svoju inicijativu slao Tribunalu. Ali, malo koji od tih “dobrovoljno” slanih dokumenata je bio takve prirode da se na temelju njih osude beogradski optuženici. Recimo,Dačić citira paragrafe 3288 i paragraf 3284 iz Karadžićeve presude koji govore o Miloševićevoj retorici i potrebi borbe protiv kriminala, a za koje Sudsko vijeće,kao izvor, koristi isključivo ratni dnevnik generala Ratka Mladića. Mladić je, za one koji su to propustili ranije čuti, ili ne znaju, za sve vrijeme svoje funkcije načelnika generlaštaba Vojske Republike Srpske ima odvoju funkciju kao komandat 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije i bio plaćen od tog istog Beograda iza vrijeme rata u Bosni i poslije rata kao penzionirani general VJ. Tako sve do 2002. godine. Ovako ispada da se Srbija i Milošević na Haškom sudu brane riječima Ratka Mladića.