Srebrenica:
Od poricanja do priznanja
Saopštenje za javnost
20.07.2005 , HCHRS
Acrobat PDF (77KB) >>>
U Srebrenici, 27. juna 2005.
godine, u okviru obeležavanja 10. godišnjice genocida u Srebrenici,
Društvo za ugrožene narode je, u saradnji sa udruženjem "Srebreničke
majke" organizovalo promociju knjige Helsinškog odbora "Srebrenica: od
poricanja do priznanja". O knjizi su govorili Adburahman Malkić,
načelnik opštine Srebrenica, prof. Mirko Pejanović, predsednik SGV -
Pokreta za ravnopravnost BIH, prof. Šaćir Filandra, predsednik Kulturne
zajednice Bošnjaka "Preporod", dr Janja Beč, predavač postdiplomskih
studija o genocidu na Pravnom fakultetu Sarajevo-Bolonja, Sonja Biserko,
predsednica Helsinškog odbora, Hatidža Mehmedović, predsednica udruženja
"Srebreničke majke" sa sedištem u Srebrenici, i Fadila Memišević,
predsednica Društva za ugrožene narode.
Evo šta je prof. Mirko Pejanović
tom prilikom rekao.
"Zločin koji se dogodio u
Srebrenici, u julu 1995. godine, progonom bošnjačkog stanovništva i
ubistvom oko 8.000 Srebreničana smatra se najvećim holokaustom koji se
ponovio u Evropi nakon 50 godina od Drugog svjetskog rata. Sam zločin i
njegove posljedice jeste nešto što nije i ne može ostaviti na miru
humane i demokratski usmjerene ljude u Bosni i Hercegovini, njenom
okruženju i svim zemljama Evrope i demokratskog svijeta uopšte.
Deset godina nakon počinjenog
zločina u Srebrenici, mnogo toga u odnosu na istinu i pravdu za kojom
vape djeca i majke poginulih, za kojom vape svi dobronamjerni građani
Bosne i Hercegovine, još uvijek nije ni rasvijetljeno ni sankcionisano.
Postoji nekoliko pitanja u vezi sa zločinom u Srebrenici, koja se u
interesu istine, pravde i zajedničke budućnosti građana i naroda
(bošnjačkog, srpskog i hrvatskog) u državi Bosni i Hercegovini ne mogu
zaobići. Najprije to je pitanje ISTINE o zločinu u Srebrenici. Sljedeće
pitanje jeste PRAVDA u vidu kaznenih mjera i sankcija nad inspiratorima
i vinovnicima zločina u Srebrenici. Jedno od pitanja je etičko-političke
naravi. Zapravo, riječ je o odnosu bosanskohercegovačkog društva i
njegovih državnih institucija prema demokratskim, socijalnim,
psihološkim i drugim posljedicama koje su nastupile kod stanovništva
opštine Srebrenica. Budući da je Bosna i Hercegovina multietničko i
multikulturno društvo povratak bošnjačkog stanovništva u Srebrenicu i
obnova ekonomske i socijalne osnove življenja pretpostavlja i obnovu
međunacionalnog povjerenja.
U osmišljavanju aktivnosti za
spoznaju pune istine o zločinu u Srebrenici angažovane su brojne
institucije, udruženja i pojedinci kako u Bosni i Hercegovini, tako i
Srbiji i Crnoj Gori, kao i međunarodnoj zajednici. Posebno mjesto u
aktivnosti za spoznaju istine o zločinu u Srebrenici pripada HELSINŠKOM
ODBORU ZA LJUDSKA PRAVA U SRBIJI, pripada ljudskoj istrajnosti
predsjednice ovog odbora, gospođi SONJI BISERKO. O tome svjedoči i
knjiga koja je štampana u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava
Srbije "SREBRENICA OD PORICANJA DO PRIZNANJA". I sam naslov ove knjige
hoće kazati gdje smo naspram istine o zločinu u Srebrenici.
Naslov knjige nameće pitanje: Jesmo
li na početku ili smo dalje od početka u spoznaji istine o zločinu u
Srebrenici? Istina o zločinu teško pronalazi i svoj put, posebno ga
teško pronalazi u Republici Srpskoj i Srbiji. Opstrukciju u spoznaji
istine prave ostaci ratne političke, vojne, policijske i medijske
strukture koja je u vrijeme rata (1992-1995) egzistirala u obliku
paljanskog režima u Bosni i Hercegovini i Miloševićevog režima u Srbiji.
Ova dva režima su zajedno dejstvovali i na istoj ideološkoj osnovi.
Ideologija Miloševićevog i Karadžićevog režima imala je za cilj: silom
stvoriti etnički čist srpski teritorij i sa srpskom vlašću u Bosni i
Hercegovini. Takav cilj sam po sebi, i njegovo izvođenje na etnički
izmiješanom prostoru u Bosni i Hercegovini, podrazumijevao je zločin nad
civilima i zbog toga je i doveo do masovnog zločina. Zločin se izveo
kroz protjerivanje civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz
vjekovnih mjesta življenja i kroz ubistva civila na više lokaliteta u
Bosni i Hercegovini. Masovno stradanje Bošnjaka u Srebrenici, samo je
krajnja i najveća karika u lancu počinjenog zločina nad Bošnjacima u
Bosni i Hercegovini. Puna istina o zločinu u Srebrenici moguća je onda
kad se pred Haški sud izvedu Radovan Karadžić i Ratko Mladić, prvi kao
politički inspirator zličina, a drugi kao vojni izvršilac. Valja imati u
vidu Kradžićeve izjave iz 1992. godine u Parlamentu BiH u kojima nije
priznavao politički subjektivitet bošnjačkog naroda i nagovještavao
njegovo nestajanje. Svi pripremljeni tekstovi u knjizi : "SREBRENICA OD
PORICANJA DO PRIZNANJA" govore o počinjenom zločinu i primarnoj
odgovornosti tadašnjih političkih i vojnih vođa za taj zločin: Karadžića
i Mladića. Iz pisma Tadeuša Mazovjeckog Radovanu Karadžiću, od 24. jula
1995. vidljiva je spoznaja da nekoliko hiljada ljudi nema na broju nakon
progona civila iz Srebrenice i da postoji bojazan da su oni, citiram:
"ubijeni ili zatočeni", (str. 109. knjige). Takođe iz pisma Tadeuša
Mazovjeckog predsjedniku Komisije za ljudska prava OUN od 27. jula 1995.
godine izdvajamo konstataciju: "NE MOŽE SE GOVORITI O ZAŠTITI LJUDSKIH
PRAVA SA KREDIBILITETOM KAD SE SUOČAVATE SA NEDOSTATKOM DOSLJEDNOSTI I
HRABROSTI KOJE POKAZUJU MEĐUNARODNA ZAJEDNICA I NJENE VOĐE". Znano je da
je u ovom pismu Tadeuš Mazovjecki saopštio i odluku o svojoj ostavci na
dužnost specijalnog izvjestioca Komisije OUN za ljudska prava zbog
neaktivnosti Ujedinjenih nacija u sprječavanju genocida u Srebrenici.
Pravda za Srebrenicu i Srebreničane
nije postignuta u proteklih deset godina. Hoće li biti uopšte
postignuta?
Izvori prezentirani u knjizi:
"SREBRENICA OD PORICANJA DO PRIZNANJA" ukazuju da će pravda stići onda
kad se provede sudski proces pred međunarodnim Tribunalom u Hagu za
Karadžića i Mladića. Sve druge presude koje su izrečene ili će
uslijediti, za vinovnike zločina u Srebrenici, ne mogu u svijesti i
osjećajima ljudi za pravdu odmijeniti ono što će uslijediti kad Karadžić
i Mladić budu odgovarali za počinjeni zločin u Srebrenici. Tek tada će
se rasvijetliti uloga i odgovornost svih institucija i ljudi koji su
učestvovali u izvođenju zločina nad civilima u Srebrenici.
Zločin u Srebrenici proizveo je
posljedice koje ne mogu ostati samo na leđima građana Srebrenice koji su
ostali bez očeva, supruga, hranitelja porodica. Odnos prema obnovi
socijalnog i ekonomskog života za povratnike u Srebrenicu jeste, takođe,
izraz odgovornosti prema pravdi. Grad, zatim privreda kao i naseljena
mjesta u opštini Srebrenica su destruirani.
U tekstu: Majke Srebrenice ponovo
napuštene i zaboravljene, pripremljenom za knjigu sadržana je sva
tragika života povratničkih porodica. Izdvajamo rečenicu iz ovog teksta:
"Povratkom u Srebrenicu preživjele žrtve najstrašnijeg zločina na kraju
dvadesetog vijeka po drugi put prepuštene su same sebi, zaboravljene i
napuštne od cijelog svijeta (str. 82. knjige: "Srebrenica od poricanja
do priznanja"). Život sa niskom penzijom ili bez zaposlenja nema
perspektivu.
Obnova života povratnika u
Srebrenicu, sa etičkog stajališta pretpostavlja sistemska rješenja i to
zajednička: Republike Srpske, Federacije BiH i institucija države BiH.
Ta rješenja treba da omoguće poseban status opštine Srebrenice u pogledu
uslova privređivanja, zapošljavanja, školovanja, zdravstvene i socijalne
zaštite, te obnove komunalne infrastrukture. Građani Bosne i Hercegovine
imaju osjećaj solidarnosti i podržaće donošenje zakona o posebnom
statusu i obnovi opštine Srebrenica. Na ovaj način bi porodicama koje su
preživjele tragediju, uslijed počinjenog zločina, osigurali perspektivu
življenja u Srebrenici, i tako zaustavili iseljavanje građana Srebrenice
u inostranstvo.
Tekstovi priređeni u knjizi:
SREBRENICA OD PORICANJA DO PRIZNANJA" otvaraju više pitanja. Jedno od
tih pitanja je: ODGOVORNOST ZA RATNI ZLOČIN. Da li ova odgovornost
obuhvata i kolektivnu odgovornost cijelog srpskog naroda? Ma koliko se
političke vođe iz vremena rata pozivale na narod, počinjeni zločin,
svugdje, a time i u Srebrenici, ima INDIVIDUALNE NOSIOCE I INDIVIDUALNU
ODGOVORNOST. Ako odgovornost ne učinite individualnom onda je ne možete
ni ustanoviti ni sankcionisati. U momentu svoga osnivanja ratne 1994.
godine Srpsko građansko vijeće BiH je osudilo nosioce zločina iz srpskog
naroda. Niko ne može imati ovlaštenje da u ime jednog naroda čini zločin
nad pripadnicima drugog naroda. Istovremeno Srpsko građansko vijeće je
zatražilo privođenju sudu pravde optužene za počinjeni zločin ma kom oni
narodu pripadali.
Kada vođe u istoriji povedu narod u
civilizacijsko posrnuće onda se i sam narod treba okrenuti
samoosvješćenju.
Zbog toga u srpskom narodu, kako u
Bosni i Hercegovini, tako i Srbiji, moraju jačati demokratske i
proevropske snage koje će odbaciti mitomansku politiku prošlosti,
politiku etničke mržnje, osuditi i kazniti nosioce zločina u svome
narodu. Tako ćemo brže steći povjerenje bošnjačkog i hrvatskog naroda u
BiH i povjerenje Evropske unije. Tako ćemo brže doprinijeti obnovi
međunacionalnog povjerenja. A međunacionalno povjerenje je zaloga mirnog
života svih naroda u budućnosti Bosne i Hercegovine.
Čestitam gospođi Sonji Biserko na
izdavačkom poduhvatu, sa željom da ova knjiga pomogne spoznaji istine o
zločinu u Srebrenici.
Acrobat PDF (77KB) >>>
HCHRS |
