|
Neko to zove partizanska autonomija Sandžaka
i na mnoge druge načine, ali to je fakat i zato ga treba
obilježavati.
Šta mislite, je li autonomija Sandžaka precizno
definisana ili je ostavljeno prostora za špekulacije da se o tome
govori u trenutku kada to nekome odgovara?
ŠERBO RASTODER: Tu postoje dva konteksta. Prvi je
politički, koji proističe iz onoga što je naše iskustvo. Naše
iskustvo je takvo da priča o svakoj autonomiji podrazumijeva
politički reper koji asocira na nešto što je negativno. Naravno,
postoji jedna moderna politička priča - autonomija regija koja je
evropska priča. Konkretno za Sandžak, nisam siguran da su i jedna i
druga do kraja definisane. To govorim kao neko ko je učestvovao na
velikim skupovima posvećenim ovoj temi. Interesujući se o ovoj temi
pokušavao sam da dokučim šta je to konkretno autonomija koja se
pominje kao politički projekat i nisam tu dobio odgovor, osim
načelno da je to autonomija kao evropski standard. Ako je tako onda
je to prihvatljivo i znam da je to veliki projekat decentralizacije
vlasti na nivou Evrope i mislim da Sandžak zaslužuje tu poziciju,
ali i dalje nisam siguran da se pod autonomijom Sandžaka
podrazumijeva samo to. Tu osim ovog konkretnog historijskog događaja
ima još mnogo nedefinisanih pitanja po kojima se ne razumije zahtjev
za autonomiju kao pravo na slobodu odlučivanja o samom sebi. To je
jedan od prvih imperativa savremene demokratije, ali kod nas se
uvijek tumači kao neka vrsta secesije ili otimanja tuđeg itd. Dobro
bi bilo dovesti one koji promovišu tu ideju kao političku, ne
kulturološku, da svima nama objasne šta konkretno znači ono što se
podrazumijeva pod tim. Sve u svemu, ne mogu reći da mogu a priori
podržati ono što ne znam šta je sadržaj, ali mogu reći ako je to ovo
što je promocija savremene ideje regija da je to vrlo aktuelno u
Evropi i izvodljivo je.
Da se ZAVNOS-om stavila tačka, a ne tačka-zarez,
da se produžilo i konkretno realizovale te zamisli, da li bismo
imali drugačiju situaciju?
ŠERBO RASTODER: Kao čovjeku koji se bavi
prošlošću, u principu, glava mi je okrenuta unazad, a vi postavljate
pitanja unaprijed. Radi se o sljedećem: da li je to naša
konstrukcija tačka-zarez, ili je prihvatanje neke realnosti koja je
u datom trenutku možda bila tačka, pa je neko dodao zarez. Samo znam
da ono što je bilo - bilo je i nepromjenljivo je. Ja sam stručnjak
za ono što je bilo.
Ali taj zarez daje nekome pravo. Ako je u datom
historijskom trenutku nešto bilo i definisano kao takvo, pravo na
sjećanje je legitimno pravo i ne treba niko da se iritira. Imate još
jedan problem - da pravo na sjećanje imaju svi, ali nemamo isti
odnos ka tom sjećanju i tu nastaju problemi na Balkanu.
Mislite li da kačeći se za prošlost pokušavamo da
nastavimo tu priču? Do danas, koliko smo imali šansu i pravo da
govorimo o autonomiji, pa barem o onoj koja je regija kroz evropski
projekt?
ŠERBO RASTODER: Tu imaju dva pitanja. Prvo je da
li uopće možete dobiti nešto ako ne tražite, a drugo je s kojim
pravom tražite. Rekao sam historijsku argumentaciju na to pravo koju
znam, a da li je sama po sebi dovoljna to je druga priča. Teško je
odgovoriti na to pitanje, ali jedan od argumenata za njega je i
historijski, a da li je dovoljan pokazat će održivost te ideje. Ali
i ideja evropskih regija je historijski utemeljena ideja. Sve ideje
današnjice su utemeljene na negdašnjoj stvarnosti koja se pokušava
ostvariti na jedan moderan način. Svaka prošlost je nekadašnja
stvarnost iz koje u sadašnjost projektujete ono što je bilo dobro u
prošlosti. Nekada izaberete dobro, a nekada pogrešno; nekada se vaš
izbor ne svidi onome do vas, a nekada se svidi, ali to su neke druge
okolnosti.
Uoči Dana Sandžaka u Mešihatu je promovisana Vaša
knjiga „Kada su vakat kaljali insani“. Simboličan naziv za ova
turbulentna vremena koja, čini se, još uvijek nisu prestala?
ŠERBO RASTODER: Mislim da smo više mi turbulentni
nego vrijeme. Vrijeme postoji iznad i izvan nas, mi smo to vrijeme,
mi smo dio toga. Onda nije pitanje zašto je vrijeme turbulentno, već
zašto smo mi turbulentni. Zapitajmo se da li mi proizvodimo
turbulenciju vremena, ili je ono samo po sebi takvo. Mislim da smo
vrlo umiješani u tu proizvodnju, a nekada ne shvatamo da nas to
vrijeme samelje u toj nekoj svojoj ambiciji da ga kontrolišemo.
Ovo je druga promocija knjige u Novom Pazaru, a
posebno mi je zadovoljstvo što je održano u Mešihatu Islamske
zajednice. Poziv za tu promociju shvatio sam kao poziv na smirivanje
ovih turbulentnih vibracija koje su nekad vidljive među nama samima.
U tom dijelu ja sam jedan od onih koji misli da nemamo pravo
kontrolisati vrijeme na taj način da ne budemo odgovorni prema
njemu. Zato sam pristao da budem gost Mešihata, da se vidim sa
prijateljima i razmijenim mišljenja i iskustva. Bilo mi je jako
drago i ugodno. Promocija je bila jako posjećena, a promotori su
bili jako inspirativni. Druženje je bilo korisno.
Recite nam o knjizi „Šahovići 1924.“?
ŠERBO RASTODER: Radi se o temi koja je
traumatična, psiho-patološka i jako problematična sa stanovišta
razumijevanja i objašnjenja. Radi se o jednoj od mojih brojnih
knjiga. To je jedna od knjiga koja se raduje svakoj sljedećoj
boljoj. Nemam iluziju da je posljednja. Kažem često studentima da se
historija ne može napisati, ona se piše. Svaka generacija ima pravo
da historiju vidi svojim očima. To je dobro, jer zamislite kada bi
svi mi imali iste vrijednosti svuda, ne bi se mijenjali. To je novi
sud na ono što su historijske činjenice. Ja sam taj sopstveni sud o
događaju u Šahovićima 1924. pretvorio u knjigu koja ima 530 strana.
Svjestan sam da će neko poslije mene to pretvoriti u sopstvenu
naraciju koja može biti slična ili sasvim suprotna mojoj. To je
legitimno, a posebno ako ta suprotnost proističe iz činjenica.
Činjenice za taj događaj su sljedeće: 8-9.
novembra 1924. godine u mjestu Ceru u blizini Mojkovca ubijen je
načelnik Ministarstva unutrašnjih djela u penziji Boško Bošković,
koje je pripisano čuvenom muslimanskom odmetniku Jusufu Mehonjiću.
Kao posljedica uslijedila je krvava osveta u kojoj je nekoliko
stotina ljudi pobijeno, poklano, kuće popaljene, a uglavnom svo
muslimansko stanovništvo Vranješke doline istrijebljeno. Tu imaju
dvije bitne stvari koje se trebaju razumjeti. Prva je da to nije
osveta, niti može biti. U običajnom pravu osveta se odnosi na
učinioce djela ili njihove bliže srodnike. Osveta ne može biti prema
čitavom narodu. To je zločin koji je pravdan osvetom. Druga stvar je
da Boška Boškovića nije ubio Mehonjić, već je njegovo ime poslužilo
potpirivačima zločina da nahuškaju narod na nedužno stanovništvo.
Imalo je značaja u tome jer Jusuf Mehonjić je bio značajno ime u
odmjetničkom pokretu uz Huseina Boškovića, koji je, po meni, veće
ime u tom pokretu. Jusuf je postao daleko poznatiji od ovog
događaja, a Husein je bio realno poznatiji. Kao osvetu je mogao da
izvrši neko prema bližoj porodici Mehonjića, ali to se nije desilo,
već organizovano, masovno ubistvo, zločin koji ima sve atribute
genocida. Kao takav bio je inspirativan za istraživanja, jer je
jedan od rijetkih zločina koji se desio u mirnodopsko vrijeme nad
muslimanskim stanovništvom. Desio se u državi koja je imala vladu,
parlament, sve institucije sistema i niko nikada za taj zločin nije
odgovarao. Nije bilo istrage niti optužbi, nikakvih pomaka od strane
države da se to istraži. Ta činjenica implicira niz drugih pitanja
koje možemo razmatrati.
Svjedoci smo da ta ista država to ne priznaje.
Vujanović je 2013. rekao da su počinjeni zločini nad muslimanima u
plavsko-gusinjskom kraju, ali nakon toga se ništa nije desilo. Šta
ćemo sa crnogorskom vojskom, vikend četnicima, sa svima onim
ostalima koji su harali? Šta je sa zločinima koje je počinila
crnogorska vojska za koje se znalo, ali se šuti?
ŠERBO RASTODER: Vremena se ponavljaju, ali taj naš
zahtjev da nam se neko izvini šta znači i šta govori? Ništa. Govori
čovjek čiji je udžbenik iz historije zabranjen zbog konstatacije o
ulozi Crne Gore u zločinima i dešavanjima i govori osoba koja nije
imala potrebu da ikog proziva da se izvini. Problem pokrštavanja
Plava i Gusinja je događaj iz Balkanskih ratova. Ja se užasavam
potrebe našeg naroda da mu se neki politički autoritet izvini. To je
za mene suludo, besmisleno i krajnje cinično.
Šta ćemo sa žrtvama kojima je i to na neki način
satisfakcija?
ŠERBO RASTODER: Suština satisfakcije je u
sljedećem. Zločin je ubistvo svakog nenaoružanog čovjeka. Zločin je
ubistvo koje pravno mora biti procesuirano. Pravno procesuiranje
zločina znači ostavljanje tragova o tom zločinu i to je trajno
pamćenje tog zločina. To je za mene daleko veća potreba nego da mi
se svi političari Balkana izvine, jer ništa lakše je njima nego
izaći na TV i reći „izvinite“. To je za mene cinično i da sam neka
vlast ili moć zabranio bih bilo kakav oblik izvinjenja.
Suština je da imamo državu u kojoj živimo, za koju
sam se borio i koju sam stvarao i to je jedina država na svijetu
koja tvrdi da nije učestvovala u ratu, a ima ratove, vojne invalide,
žrtve rata i ljude koji primaju socijalna davanja po osnovu rata.
Imate apsurdnu mješavinu činjenica i apsurd kojeg samo stupidan
čovjek može da prisvoji. Druga je da Crna Gora nije bila u ratu, da
nije imala komandu u JNA, što je faktički tačno, ali u onom dijelu
gdje imate komandu i odgovornost vi ste počinili nešto što je
nesaglasno sa elementarnim standardima upravnog prava. Ovih dana smo
svjedoci stvarnosti da je čovjek koji je hapšen u akciji „Lim“ 1993.
godine napisao sjećanje na dželate. Ti dželati su ga tužili i sada
on dželatima mora da plati materijalnu nadoknadu za to što je
napisao u knjizi. To nije strašno kao što je strašna šutnja
zajednice koja to prihvata kao neki nivo normalnosti.
Drugi primjer je deportacija izbjeglica iz Crne
Gore. Slobodan Pejović, inspektor MUP-a, u prvom filmu prikazan je
kao heroj, a u drugom filmu, po političkoj naredbi, prikazan kao
glavni izvršilac. Slobodan Pejović je za mene jedan časni i pošteni
Crnogorac kojeg sam vodio u Sarajevo istoga dana kada je tamo bio
predsjednik crnogorske vlade da primi međunarodnu nagradu Garivo.
Suština je u sljedećem. Svi su tada trčali za predsjednikom Vlade, a
nas skoro niko nije konstatovao. Suština je u tome da ovo što vi
imputirate kao realnost činjenica jeste nešto od realnosti
političkih činjenica. Politička situacija u Crnoj Gori je takva da
imamo strukturu vlasti koja je u zadnjih dvadeset godina
nepromjenjiva, jer ima potrebu da svoju biografiju dnevno pere. Ja
sam jedan od onih koji je to osjetio na svojoj koži, ali u krajnjem,
ovaj postupak naše sposobnosti arhiviranja i sistematizovanja zla,
pamćenja i razumijevanja zla mnogo je važniji od toga hoće li mi se
izviniti gospodin Filip Vujanović, Milo Đukanović ili neko treći.
Mislite da je lakše onima u Srebrenici ako se neko izvini?
Rekli ste da je primio nagradu Garivo, ali su
uslijedila negodovanja i komentari. Šta se tu dešava?
ŠERBO RASTODER: Dešava se jedan balkanski dil gdje
učesnici zločina sve svjedoke svojih nedjela satanizuju. Drugi
slučaj je gospodin iz Budve Mrvaljić, za koga sam se bojao da ne
prođe kao Pejović. On je dobio odlikovanja jer je u vrijeme nesretne
situacije iz Bosne spašavao ljude, zapošljavao ih, mijenjao im je
imena. To je prosto paradigma Šindlerove liste na crnogorski način.
Taj čovjek kada je došao u sukob sa režimom ostao je bez svoje
imovine, istjeran je iz hotela kojeg je držao u zakup. Bila je opća
šutnja, ali su reagovali ovi ljudi koje je nekada spašavao. Zvali
su, između ostalog, i mene da se oglasim, što sam učinio.
Mislim da pamćenje zla ne smije biti u situaciji
da to promovišemo, već u situaciji gdje smo sposobni da pamtimo
dobro dobrih ljudi. Ja sam u funkciji pamćenja dobra i dobrih ljudi.
Pokušavam da promovišem tu činjenicu da moramo cijeniti ta dobra
djela, kao i osuđivati ona koja nisu dobra. U tom smislu nemam
dileme.
Da li je na ovim prostorima taj balkanski dil na
snazi?
ŠERBO RASTODER: Ovo su prostori koji prolaze kroz
slične procese. Ti procesi imaju okvir koji je jednoobrazan i svi se
prilagođavaju tim općim okvirima. Političari su pragmatični,
neosjetljivi, jako su bitni ljudi i za njih je bitan pragmatizam.
Oni uopće ne razmišljaju o emotivnoj i ljudskoj strani te promjene,
o suštinskoj strani promjene. Retorika se mijenja - isti ljudi koji
su bili vjesnici rata danas su mirotvorci, sijači nacionalne mržnje
danas su evropski građani, zagovornici integracija, ili nastavljaju
onako kakvi su bili. Imam više poštovanja prema onima koji ostaju
dosljedni sebi nego prema onima koji to shvate kao sistem
umješnosti, snalažljivosti, pozicioniranja samog sebe kao nekoga ko
je doživio transformaciju. Transformacija je moguća ukoliko se
ustanovi odgovornost prethodno učinjenih djela - politička,
socijalna ili bilo koja druga.
Režim je vaš udžbenik stavio van upotrebe. Bili
ste kvalifikovani kao režimski historičar, a onda Vas taj režim
stavlja van upotrebe. Kako je to moguće?
ŠERBO RASTODER: Na ovim prostorima nikada niste
bili ono što jeste, već ono što drugi misle da jeste. U datom
trenutku neki drugi su mislili da sam režimski historičar i moguće
da su bili u pravu zato što je tada neka moja priča odgovarala nekom
režimu. Ja tu priču nisam pričao zbog režima, započeo sam je mnogo
ranije od njih. Nisam ni imao iluziju da ima težinu zato što je
podržava ili ne jedan režim. U drugom trenutku sam se suočio sa
nečim što je opet logično, da moja priča nije odgovarala nekome ko
je tada bio režim. Uradili su jednu imbecilnu stvar koja je meni
donijela niz satisfakcija. Tražili su od mene da promijenim svoje
mišljenje, što sam odbio. Povukli su udžbenik iz opticaja i tim
činom su me proslavili kao autora kome je to urađeno u, navodno,
demokratskoj državi. Učinili su mi veću uslugu time što su ga
zabranili nego da su prešutjeli nešto što se nalazi u njemu. U tom
dijelu udžbenika ja nisam autor već koautor, a autor je jedan od
mojih mlađih saradnika koga nisam htio da izdam i stao sam iza
njega.
Bili ste svjesni i prije toga da tako nešto neće
moći da prođe?
ŠERBO RASTODER: Ja se bavim stvarima i poslom za
koji unaprijed znam da se neće svakom svidjeti. Tako nosite rizike
ako napišete da su činjenice takve da je Crna Gora napala Dubrovnik
i bila dio projekta koji je bio operacionalizovan,
institucionalizovan i sprovođen u vrijeme Slobodana Miloševića, da
je to bio najlojalniji čovjek Miloševića, kada je poginulo 156
ljudi. Kasnije se postavilo jedno mazohističko mišljenje da to nije
bila posebna vojska. Da, ali bili ste dio jedne vojske i formalno
pravno, a vrhovni komandant je bio Kadijević. Ako niste donosili
odluke kako ste uspjeli da povlačite značajan broj rezervista s
drugog područja onda kada je vama to odgovaralo. Ja sam jedan od tih
koji se ponosi činjenicom da je odbio da učestvuje u tom ratu. Krio
sam se, iako nisam bio siguran da radim pravu stvar. Bio sam siguran
u jedno: taj rat može proći bez mog učešća, tako da sam izbjegao da
učestvujem u njemu. Tada sam mogao krivično odgovarati, ali nisam i
bilo je istih takvih mnogo ljudi.
Imate pravo izbora i sada - učešće ili neučešće.
Onda nemate pravo da učešće pravdate činjenicom da niste imali drugi
izbor. Ja sam to napisao, ali nije im se svidjelo. Tražili su da
promijenim stavove, iako nisu bili moji. Odbio sam rekavši im da ja
ne pišem po narudžbi. Nije loše imati u biografiji i tu referencu da
vam je nekad neko nešto zabranio. Ja se ponosim time.
Mnogo je referenci u Vašoj biografiji?
ŠERBO RASTODER: Tu treba biti realan i objektivan
u razumijevanju onoga što je priča o prošlom.
Mnogo je bilo udara na Vašu ličnost i to od strane
javnosti. Zašto je to tako?
ŠERBO RASTODER: Ja na to gledam kao nešto što je
normalno očekivano i prihvatljivo. Ako se bavite javnim poslom, a
vaša priča ne proizvodi nikakvu reakciju, onda samo gubite vrijeme.
Moja priča je izazivala reakcije - nekada pozitivne, nekada
negativne. Sretao sam ljude koji me neopravdano vole, ali i mrze,
jer me ne znaju dobro. Ni jedni ni drugi nisu imali osnova za to,
ali u njihovoj percepciji bio sam sinonim nečega što im se svidjelo
ili im se nije svidjelo. Imam zanimljive detalje iz biografije, od
pokušaja bojkota nastave, poziva na linč, skrivenih prijetnji, ali
to nije bitno do saznanja da je moj intelektualni uticaj prevazišao
neke nivoe koji se više ne mogu kontrolisati. Tada su angažovani
neki moji najbliži saradnici koji bi na neki način pokušali
dezavuisati neke moje reference i, naravno, ja nikom ne zamjeram. Ja
sam surovo realan čovjek i znam da nije prirodno da se bude među
troje ili petoro vodećih u nekoj oblasti na prostoru koji je čitavu
svoju historiju i tradiciju zasnovao na arhitipu o nekom Turčinu
koji je sinonim neprijateljstva.
Čini me ponosnim da je radni vijek kojeg sam
proveo na Univerzitetu obilježen nečim što je lijepo podsjećanje na
Fakultet, ljude i sredinu sa kojima sam radio. Ne želim da govorim
ni o kome ružno. To što je neko o meni rekao ružno, kada bih izabrao
da budem cinično sarkastičan, mislim da je bio u pravu.
Dobro se nosite sa svim tim?
ŠERBO RASTODER: Ako nosite neku ideju, ako je
nosite samo zbog sebe onda je pitanje da li uopće vrijedite. Ja sam
uvijek želio da angažman ideje bude u svrhu neke šire društvene
zajednice. Onda očekujte udare, oponente, ljude koji vas razumiju,
one koji vas ne razumiju, one kojima se ne sviđa način na koji to
kažete. Treba da imate dovoljno kondicije i kažete: „To je tako i ja
ću raditi na tome“ i tada sve dođe na svoje. Kada bi bio ličan,
maliciozan, džangrizav možda nikada ne bih došao u Novi Pazar. Ali
ovdje ima toliko ljudi koji me vole, koje volim, koje poštujem i
koji mene poštuju.
Smetali Vam nešto u Novom Pazaru?
ŠERBO RASTODER: Ovdje mi smeta jedna stvar, a to
je da Novi Pazar, koji je u posljednjih dvadeset godina prepoznat
kao regionalni centar, bitna destinacija promocije nacionalne ideje,
možda ne pokazuje više razumijevanja trpeljivosti i spremnosti za
češće susrete s ljudima sa širih prostora nego se postavlja prema
njima kao nekada što se postavljalo Sarajevo u odnosu na Novi Pazar.
Mislite li da sa tih drugih prostora nema neke
reakcije?
ŠERBO RASTODER: Ima reakcije koja je negativna i
sa njom možete da se složite ili ne, ali možete i javnim činom da
pokažete koliko vas se ona tiče. Ja sam dolaskom pokazao da me se
ona ne tiče. To se neće svidjeti mnogima i treba biti svjestan toga.
Moja odgovornost i moj dolazak ne bi bio moguć da me neko nije zvao,
a ja sam prihvatio taj poziv.
Govoreći o nekim temama koje su nama identične, ja
sam o Šahovićima pričao u Izmiru, Istanbulu, Luksemburgu, Ankari,
Bijelom Polju, na raznim drugim mjestima. Publika su bili ljudi koji
su me razumjeli i koji su sa mnom dijelili istu emociju prema tom
događaju koji je devedeset godina daleko od nas. Ta emocija je vrlo
bitna za razumijevanje svih nas i ako ja tu emociju prepoznajem u
Novom Pazaru, da je događaj u Šahovićima jednako u svijesti kao kod
Bjelopoljaca, ne mogu da kažem: „Izvinite, moja administrativna
granica je tu negdje kod Mehovog krša i dotle je ta emocija. Moram
postaviti carinike da se ne može izvesti.“
Emocija je širi prostor. Novi Pazar se
pozicionirao kao sredina koja se prepoznaje u širim okvirima kao
regionalni, respektabilni centar. Ja samo kažem, a možda i
pretjerujem, da ne bih volio da se Novi Pazar ponaša prema nekima
dolje ili gore, kao što se neki veći centri ponašaju prema Novom
Pazaru. Govorim o percepciji stereotipa, a ne o stvarnom stanju.
Vi ste prihvatili ljubazan poziv i došli ste, ali
kažete bit će reakcija. Drugi su pozivani, ali baš iz straha od tih
reakcija nisu smjeli doći.
ŠERBO RASTODER: To je stvar izbora. Ja sam
napravio izbor za sebe, a ne mogu za druge. Mogu da kažem da nema
nijednog značajnijeg čovjeka iz ovog grada u kojem sam danas gost da
sa njim nisam bio u društvu, ili da nisam bio njegov gost ili on moj
gost. Ja to smatram normalnim. Kada je Sulejman Ugljanin bio
predsjednik BNV Srbije, a ja Crne Gore susreli smo se. U političkom
diskursu ne funkcionišem na način na koji funkcioniše savremena
politika. Moj diskurs je nešto sasvim drugačiji, ne staje u statut
jedne stranke ili organizacije, ili bilo koje institucije. Daleko je
širi. Moja odgovornost kao javne ličnosti daleko je iznad toga što
je lični odnos prema nekom. Ovi što nisu došli pretpostavljam da,
kao i Vi što mislite, iz tih razloga nisu, ali ne treba prestati
slati pozive i na jednu i na drugu stranu.
AKADEMIK ŠERBO RASTODER - BIOGRAFIJA
Šerbo Rastoder (rođen 13. augusta 1956.
godine u Radmancima, Berane, Crna Gora), Bošnjak, jedan od vodećih
savremenih crnogorskih historičara, glavni urednik “Almanaha” -
časopisa za bošnjačku historiju i kulturu u Crnoj Gori, profesor je
na Filozofskom falkultetu u Nikšiću (odsjek za historiju i
geografiju), Pravnom fakultetu u Podgorici (pravno-političke studije
i postdiplomske studije – Centar za evropske i jugoistočnoevropske
studije) i Filozofskom fakultetu u Tuzli (postdiplomske
studije-odsjek za historiju).
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u
Baru. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom
fakultetu Univerziteta u Beogradu- odsjek za historiju kod mentora
prof.dr Branka Petranovića. Osnovni predmet naučnog interesovanja je
historija Crne Gore i Jugoslavije 19.i 20. vijeka i
teorijsko-metodološki problemi historijske nauke.
Prof.dr Rastoder je autor i koautor više
naučnih monografija , preko 100 naučnih priloga, članaka i rasprava
i preko 100 prikaza, priloga, bilješki i osvrta, kao i više od 150
enciklopedijskih jedinica za "Enciklopediju Crne Gore" i "Crnogorsku
enciklopediju".
Redovni je član Dukljanske akademije nauka
i umjetnosti do 2004, član je Odbora za historijske nauke Crnogorske
akademije nauka i umjetnosti, član Upravnog odbora Matice crnogorske
, član Upravnog odbora Instituta za otvoreno društvo Crna Gora 1999-
2002, član Upravnog odbora Historijskog instituta Crne Gore od 2001.
godine, član Upravnog odbora Centra za ljudska prava pri
Univerzitetu Crne Gore, član Redakcije Enciklopedije Crne Gore
(urednik tematske oblasti), zamjenik glavnog urednika Crnogorske
enciklopedije, član Predsjedništva Društva historičara Crne Gore,
potpredsjednik je Nacionalnog komiteta za dijasporu, itd.
Učestvovao je na izradi više projekata
međunarodnog karaktera, okruglih stolova i tribina iz oblasti
istorije, ljudskih prava,interetničkih odnosa, medija i kulture.
Član je ekspertskog tima UN u timu od 100 naučnika iz čitavog
svijeta na projektu "Dissolution of Yugoslavia ", sekcija
"Indepedendence & the Fate of Minorities". Urednik i recenzent više
od trideset monografskih izdanja iz oblasti društvenih nauka.
Predsjednik Foruma Bošnjaka-Muslimana Crne
Gore 2002- 2004. Pokretač i glavni i odgovorni urednik "Almanaha",
časopisa za proučavanje, zaštitu i prezentacijhu
kulturno-historijske baštine Bošnjaka-Muslimana Crne Gore od 1999.
godine.
|
