HELSINŠKE SVESKE 10
Nenaučena lekcija - srednjoevropska ideja i
srpski nacionalni program -
Prijevremeni parlamentarni izbori u Crnoj Gori:
Poruka svetu - posebno Evropi
Prijevremeni parlamentarni
izbori od 20. oktobra 2002. u Crnoj Gori, ostaće zapamćeni po tome
što, prvi put otkako je višestranačkog sistema, gubitnici već u
izbornoj noći nijesu povikali "drž'te lopova". Takođe će ostati
zapamćeno da im je prethodila kampanja iz koje, i pored dosad
neviđene agresivnosti, takođe prvi put nije odaslana nijedna poruka
mržnje prema manjinskim zajednicama.
Nakon višemjesečne razmjene
uzajamnih uvreda, često neprimjerenih pristojnom svijetu, gotovo su
nestvarno zazvučale prve izjave u kojima su gubitnici dostojanstveno
priznali poraz, uputili pobjedniku srdačne čestitke i miroljubivo
poručili da se volja građana mora uvažiti. U ime koalicije "Zajedno
za promjene - SNP, SNS, NS", portparol najveće članice Dragan
Koprivica svom je glavnom takmacu "Demokratskoj listi za evropsku
Crnu Goru - Milo Đukanović" odao priznanje na apsolutnoj pobjedi i
ocijenio da nakon "ovih rezultata nema razloga za dodatne povišene
tonove". Potpredsjednik sestrinske Narodne stranke Predrag Drecun
otišao je i korak dalje otvorenim priznanjem da krivicu treba
tražiti u "nama samima", ocijenivši da je njihova gruba kampanja, u
kojoj je najavljeno "hapšenje pola Crne Gore, moguće preplašila dio
birača".
Liberali, međutim, nijesu
skrivali razočarenje. Prema riječima političkog lidera LSCG Miodraga
Živkovića, njegova partija krenula je na izbore sa sloganom "Crna
Gora može", s uvjerenjem da ona stvarno može. "Izbori su pokazali da
Crna Gora ne može promijeniti samu sebe", rezignirano je ustanovio.
Liberalni savez je, po njegovom priznanju, pretrpio veliki poraz,
ali najveći gubitnik u cijeloj priči je Crna Gora. "Ne očekujem u
njenoj budućnosti ništa dobro, mislim da će negativni trendovi u
svim segmentima društva biti nastavljeni, ali očito je da su građani
to željeli. Crna Gora je dobila što je tražila", zaključio je
Živković.
Sva predviđanja da će
crnogorsko biračko tijelo kazniti Mila Đukanovića zbog potpisa na
Beogradskom sporazumu, pokazala su se pogrešnim. Naprotiv, kažnjeni
su liberali, koji su taj njegov potpis proglasili izdajom. Birači su
kaznili i bivše Miloševićeve sljedbenike ali, po svemu sudeći, ne
zato što su svoga vođu izručili Hagu i odrekli se svetog
jugoslovenskog imena, prekrstivši se u čast ovih izbora iz koalicije
"Zajedno za Jugoslaviju" u "Zajedno za promjene", jer na njihov
račun ni za dlaku nije profitirala družina do današnjeg dana
dosljedna starom putu.
To potvrđuju izborni rezultati.
Đukanovićeva koalicija, od 75 poslaničkih mandata, dobila je 39, tri
više nego u prethodnom sazivu. Koalicija "Zajedno za promjene"
osvojila je 30 mandata, tri manje nego što je imala. Liberalni savez
dobio je četiri, dva manje nego u prošlom sazivu, ali surovost kazne
njegovih birača mnogo se bolje vidi kroz broj izgubljenih glasača -
na izborima u aprilu 2000. dobili su gotovo 30.000 glasova, ovog
puta jedva nešto više od 20.000. Albanci su ostali sa svoja dva
mandata - Đukanovićeva multietnička koalicija i u njihovoj posebnoj
izbornoj jedinici uzela im je dva. Bošnjački narod u Crnoj Gori,
koji svoje stranke nije udostojio nikakve pažnje, bio je još
izričitiji, definitivno pokazavši da ne želi nacionalne partije -
ovo je već četvrti skupštinski saziv bez njihovih predstavnika.
Zanimljiv primjer su i Hrvati, koji su prvi put nakon 64 godine
osnovali svoju političku partiju. Oni su u Tivtu, na ponovljenim
lokalnim izborima, glasove podijelili Listi za evropsku Crnu Goru i
Hrvatskoj građanskoj inicijativi, a na republičkom nivou stali uz
pobjednički savez.
Većinska Crna Gora priklonila
se Đukanoviću iz više razloga. Moguće da ima istine i u tvrdnji
nekih analitičara da je Crna Gora na ovim izborima odabrala
postepeni put u samostalnost, umjesto radikalnih rezova. Ipak,
ogromna podrška koju je Đukanovićeva koalicija dobila čak i u
tradicionalnim srpskim bastionima, kao što su Berane, Bijelo Polje,
a zamalo i Pljevlja, pokazuje da je pobjeda više rezultat negativne
kampanje njegovih političkih protivnika, nego svijesti o
"postepenopm putu". Oni su Đukanovića, kao "mrskog narodnog
neprijatelja" i "diktatora", poistovjećivali sa svojim dojučerašnjim
uzorom Miloševićem, a sebe predstavljali kao snagu koja sigurno
donosi promjene i demokratiju. Pošto su Đukanoviću ukrali koncept
reformi i puta u Evropu, nijesu mogli zbijati redove ni prijetnjama
susjedima i manjinama. Sve to, očito, u njihovom konzervativnom,
ksenofobičnom biračkom tijelu, koje se po prirodi stvari grčevito
opire svakoj promjeni, nije imalo prođu. Svojom neprekidno
ponavljanom ponudom da će stati na kraj kriminalu i mafiji, te
napuniti zatvore, zapravo su odaslali signal i svojim manje
radikalnim biračima da će biti nekompetentna vlast. Predrag
Bulatović je neprekidno zbunjivao birače kontradikcijama i promjenom
stavova - branio je Beogradski sporazum, a napadao Đukanovića koji
ga je potpisao, zalagao se za čvrstu zajednicu sa Srbijom, a branio
crnogorsku ravnopravnost, zaklinjao se da će "sačuvati ime
Jugoslavija", a izbacio ga iz naziva svoje družine.
Đukanovićeva pobjeda i izuzetno
visok odziv birača, rezultat je i golog straha većinske Crne Gore od
povratka na scenu proslavljenih ratnih trubača iz devedesetih. Stoga
su uz Đukanovića bez rezerve stale i sve nezavisne institucije.
Bivše ratnike nijesu mogle podržati, a liberali su i njima, kao
"kolebljivcima" i "Đukanovićevim špijunima" već odavno objavili rat.
I procjene da će osvajanje
državnih medija tadašnjoj parlamentarnoj većini - prosrpskim snagama
i Liberalnom savezu - donijeti prednost, pokazale su se kao čist
promašaj. Ovog puta radilo se na terenu. Bez nekadašnjeg sjaja i
glamura, Đukanović je praktički sam iznio kompletnu kampanju svoje
političke grupacije, stigao u svaki grad, obišao bukvalno svako
selo, zašao u kuće "uglednih domaćina" i obigrao praktično sve
crnogorske vukojebine. Svojim susretima s građanima, radnicima,
poljoprivrednicima, oficirima i sveštenicima, ubjedljivo je nametnuo
uvjerenje da je njegov opstanak na vlasti mnogo sigurnija
alternativa od svakog mogućeg tumbanja. Najzad, i bez državnih, imao
je sasvim dovoljno sebi naklonjenih medija.
Ovi izbori su pokazali i da
Miloševićeva riječ mnogo manje vrijedi u Crnoj Gori nego u Srbiji.
Patriotskoj kolaiciji - trolist Momir Bulatović, Vojislav Šešelj i
Mira Marković - pismo podrške iz Haga nije pomoglo ni da dosegnu
neophodan cenzus za ulazak u parlament.
Liberali su ušli, ali bar u
naredne četiri godine bez ključa vlasti koji su u prethodne dvije
imali u rukama. Njihovi birači su im ga oduzeli zbog politike ucjena
u protekle dvije godine, posebno zbog otvoreno iskazane spremnosti u
posljednja dva-tri mjeseca da ruše Đukanovića s dojučerašnjim
Miloševićevim sljedbenicima, uz to sopstvenim političkim
protivnicima, i danas na sve spremnim da Crnu Goru prinesu Koštunici
na žrtvu.
Tako liberali do daljnjega
ispadaju iz igre, a Đukanović opozicije s crnogorskih pozicija više
neće imati. Izbori su takođe potvrdili da je razlika između
crnogorskog i srpskog bloka znatno povećana u crnogorsku korist. Svi
učesnici izbornog procesa sa srpskim predznakom - Zajedno za
promjene SNP-SNS-NS, Patriotska koalicija za Jugoslaviju, Stranka
zaštite štednih uloga i socijalne sigurnosti građana, Socijalistička
partija Jugoslavije sa komunistima - za očuvanje Jugoslavije,
ispostava Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja - zajednički su
osvojili 147.793 glasa. Đukanovićeva koalicija sama - 167.224. Da je
20. oktobra umjesto izbora održan referendum, s Liberalnim savezom,
bošnjačkim i albanskim stranakama - ukupno 200.681 glas - Crna Gora
bi danas bila samostalna država.
Nezamislivo je u civilizovanom
svijetu radovati se bilo čijoj apsolutnoj vlasti, ali Crna Gora je
daleko od civilizacije. Njezino dvogodišnje mrcvarenje s ucjenama,
davanjem i oduzimanjem podrške manjinskoj Vladi, u atmosferi
uzavrelih strasti i nepomirljivih političkih opcija, i to dok je na
dnevnom redu bio njezin državni status, pokazalo je da je upravo
ovakav izborni rezultat jedini mogući način izlaska iz krize. Crna
Gora, kako je to ironično primijetio lider Srpske narodne stranke
Božidar Bojović, ponovo se dosjetila da treba gospodara pa ga je i
dobila.
U svakom slučaju, Crna Gora
dobija stabilnu vladu, iza čijih će odluka stajati parlamentarna
većina, što će, ako ništa drugo, učvrstiti njenu poziciju u nastavku
mučnih pregovora sa Srbijom o konačnom definisanju ustavne povelje
buduće državne zajednice, ali i sačuvati šansu, bude li za to još
političke volje, da za tri godine izađe na referendum i krene
vlastitim putem.
Značiće to i konačno odriješene
ruke i više samopouzdanja njenoj vlasti u kontaktima s međunarodnom
zajednicom, što je posebno važno s obzirom na neskrivenu podršku
Brisela Beogradu na štetu Podgorice, te spremnost da podrži
Koštuničine saveznike u Crnoj Gori, oličene upravo u Đukanovićevim
velikosrpskim protivnicima. Iz tog konteksta, izborni rezultat od
20. oktobra može se shvatiti i kao poruka crnogorskih građana
svijetu, posebno Evropi.
Uz DPS i SDP zastave, u
izbornoj noći, prvi put su se izvan okruženja Liberalnog saveza,
vijorili i stari crnogorski barjaci. I to je dokaz da se crnogorska
državotvorna svijest sve čvršće oblikuje izvan Malog kabineta LSCG,
te da više niko, pa ni liberali, nema autorsko pravo na samostalni
put.
Olja Obradović |
