DR DARKO TANASKOVIĆ
ISLAMSKI ČINILAC U SPOLJNOPOLITIČKOM NASTUPANJU
BiH (4)
Po staromodnoj šemi
Vezivanje zakonitosti i reda za islamsku državu. -
Verski ključ za diplomatiju
Zabrinuti dr Haris Silajdžić rezignirano konstatuje da
je krajnje nepovoljan razvoj događaja u Jugoslaviji već do sada silno
štetio čitavoj zemlji, što dakako nije sporno, a da Bosni i Hercegovini,
na žalost, "u takvom okruženju neće biti pružena prilika da u potpunosti
kapitalizira svoju središnju poziciju u okviru Jugoslavije i poziciju
povjesne, geografske i kulturne spone između Istoka i Zapada", kao
"faktor koji raspolaže određenim predispozicijam apotrebnim za
priključivanje novim civilizacijskim tokovima".
Muslimane osebno blokiraju i sprečavaju da ostvare
svoj civilizacijski uzlet, ko bi drugi, nego "protagonisti
velikosrspskog scenarija". Taj opaki scenario, doduše, lomi "kičmu i
muslimanskog i srpskog genija i talenta", a njegova krvava realizacija
dokaz je nemoći da se "otrgnemo od našeg biologiziranog
nacionalfundamentalizma i da se nadgradimo" ("Muslimanski glas", 5. juli
1991).
Opasni talas
Tako dr Silajdžić, uz nemoć da se nepristrasno otrgne
od talasa srbomržnje, opasno nadošlog u onom delu muslimanske sredine
kome, izgleda, beznadežno pripada, i sam daje pojmovno-terminološki
doprinos "fundamentalizmologiji", uvođenjem u opticaj biologiziranog
nacionalfundamentalizma. Bez pominjanja bar nekog fundamentalizma
očigledno se više ne može pretendovati na uverljivost.
I bez ovakve Silajdžićeve ekspertske dijagnoze, u
Jugoslaviji je sve manje onih koji još uvek nisu shvatili pogubnost
tetrogradnog političkog apsolutizovanja nacionalne dimenzije
individualnog i kolektivnog identiteta, što se u nekim jugoslovenskim
sredinama ubrzo zakonito izrodilo u postizborni totalitarizam
ostrašćenih, primitivnih i isključivih šovinizama, s opsesivnim
državotvornim ambicijama. Nacionalfundamentalizam, dakle, defitivno
jeste negativan, ali bi bilo zanimljivo saznati kakvu nam "nadgradnju"
predlaže dr Silajdžić. Ako bi nacionalfundamentalizam idealno trebalo
transcendirati izdizanjem ka "nekoj višoj referenci, nekom višem Nebu",
zamenjujući ga, zapravo, jednim određenim spiritualnim fundamentalizmom,
onda je u tome teško videti neki iskorak na racionalnosti i
neideologičnosti, za koje se bosanskohercegovački ministar inače
svesrdno zalaže.
Silajdžićevo shvatanje uzornog društvenog poretka može
se prilično pouzdano naslutiti na osnovu jedne njegove dva puta
ponovljene konstatacije, što isključuje primedbu da je, možda, reč o
slučajnosti. U razgovoru s novinarom "Borbe" Nenadom Briskim, dr.
Silajdžić je izrazio čvrsto uverenje "da je islam igrao i da će igrati
konstruktivnu ulogu u modernom svijetu, zbog toga što islam kao
politički entitet, tamo gdje je to ostvareno, funkcioniše u uslovima
zakonitosti i reda", a čitav problem današnjeg sveta jeste "problem
zakonitosti i reda". Na istovetan način, a povodom nesrećnog "blokiranja
Muslimana kao konstruktivnog i integrativnog faktora", u Jugoslaviji, dr
Silajdžić u "Muslimanskom glasu" početkom jula naglašava muslimansku
"sposobnost djelovanja u uslovima zakonitosti i reda".
Ono što onespokojava
Niko razuman ne može, naravno imati ništa protiv
zakonitosti i reda, jer, kako je to lepo iskazao Gete, "jedino na zakon
može dati slobodu". Bez uspostavljanja i poštovanja zakonitosti i reda
nemoguće je zamisliti funkcionisanje demokratskog društva slobodnih i
ravnopravnih građana. Zbunjuje i nemalo onespokojava, međutim,
Silajdžićevo vezivanje zakonitosti i reda za ostvarenje islama kao
političkog entiteta, što će reći, za islamsku državu. Kako to otprilike
u praksi izgleda ilustruju primeri Irana, Pakistana, Saudijske Arabije
i, delimično, još nekih muslimanskih zemalja.
Ilustracije radi, navešćemo šta s tim u vezi u svojoj
knjizi o iranskoj islamskoj revoluciji "U ime Alaha" (Zagreb, 1987) piše
Hido Bišćević, kome se bez rezerve može verovati, jer je (bio)osvedočeno
dobar poznavalac iranske situacije, a i sasvim sigurno nije "protagonist
velikosrpskog scenarija": "Ono što islam, dakle, bitno razlikuje od
materijalističkih škola mišljenja - iz kojih izrastaju i građanske i
socijalističke političke teorije i sustavi - prije svega je upravo
insistiranje na duhovnosti svijeta i uvjerenje da korjenita promjena
društvenih odnosa ne može biti potpuna ukoliko se zadržava na razini
materijalnoga"... "To, dakle, nije sustav koji bi poštovao građansku
"volju većine", niti sistem oslonjen o "interes klase" kao u
socijalističkoj teoriji", jer, "islam odbija Boga lišiti kontrole nad
zakonodavnom, pravnom i izvršnom vlašću".
Gospodin Alija Izetbegović, i sam pravnik, s razlogom,
stog anapominje da je "u većini slučajeva Evropljaninu nemoguće" u
spisima velikih muslimanskih pravnika "razdvojiti pravo od teologije, a
da uostalom "islam to razdvajanje i ne priznaje". ("Islam između Istoka
i Zapada", Beograd, 19864). Poznata "Islamska deklaracija" istog autora
sadrži i sledeći izričiti stav: "Nema, dakle, ličnog principa, a država
treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije", budući da
"islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane
ideologije na svom području."
To bi, ukratko, bile "demokratske" pretpostavke
ostvarivanja uslova zakonitosti i reda tamo gde se islam realizuje kao
politički entitet. Sklonost takvoj viziji "pravne države" kod jednog
sledbenika SDA ne treba da nas čudi, jer reč je o muslimanskoj partiji
koja neguje jedan poseban vid "islamske demokratije", bez obzira na to
što se legitimiše kao nacionalna građanska stranka.
Ostaje li dovoljno slobode za građanina?
Pojava da komunistički jednopartijski monopol nakon
višestranačkih izbora bude zamenjen samo formalno do kraja demokratskim
ustrojstvom, a zapravo demokratijom "duhovno vođenom od strane crkve",
zapaža se i u katoličkom svetu, gde su klerikalni politički pokreti, a
ne parlamentarna demokratija klasičnog tipa, pravi pobednici nad palim
komunizom (M. Ekmečić). Na delu je veliko političko klizanje udesno,
koje je francuski islamist i sociolog Žil Kapel u istoimenoj studiji
nazvao "božijim revanšom". Vladavina Boga na zemlji isključuje vladavinu
naroda ( - demokratiju), dok je sloboda, sa tradicionalnog islamskog
stanovišta, pravni, a ne politički pojam. Slobodan čovek je statusno
suprotstavljen robu, a osuda tiranije zasniva se na sučeljavanju pravde
i nepravde, zakonitosti i bezakonja. Vladar se mora strogo pridržavati
islamskog verozakona.
"Suprotnost tiraniji za muslimanske pravnike je
(islamska) pravda, a ne (čovekova) sloboda" (B. Luis). Može li takva
koncepcija zakonitosti i reda osigurati dovoljno slobode građaninu
savremenog sveta? Ostavljmo čitaocu da sam za sebe odabere odgovor.
U svakom slučaju, verujemo da je posle upoznavanja s
nekim ključnim odrednicama ukupnog "pogleda na svet" glavnog kreatora i
realizatora spoljnopolitičke doktrine SDA a bar do sada i BiH, lakše
razumeti zašto se dr Haris Silajdžić zalaže, na primer, za to da glavni
kriterijum za upućivanje diplomatskih predstavnika u pojedine strane
zemlje bude njihova nacionalna (verska) pripadnost. Iz praktičnih
razloga, smatra ovaj neopterećeni ministar novoga kova, poželjno bi bilo
da u Turskoj, Saudijskoj Arabiji ili Iraku službuju Muslimani iz Bosne,
"da nas u Vatikanu predstavljaju ljudi iz katoličkog povijesno kruga,
koji su bliži tom elementu, a da nas u pravoslavnom povijesnom krugu
predstavljaju ljudi iz pravoslavne kulture". Dakle, opet "Rim, Bizant i
Meka"!
A za Evropu, lako ćemo
Nije li unapred zadato fiksiranje odrednica i
odredišta spoljnopoligičkog delovanja prema toj stereotipnoj trijadnoj
shemi, najblaže rečeno, staromodno i teško spojivo sa "racionalnim
buntom" istog emancipovanog ministra za međunarodne odnose protiv naših
kompleksa i uticaja dnevnopolitičkih trendova, "gdje se konfrontiranost
islama i hrišćanstva koristi na primitivan način i gdje se elokatilni
potencijal ove konfrontacije svakodnevno oživljava", što je, prema
Silajdžićevom sudu, "ta iracionalnost koja u svom sve manjem i sve bržem
svijetu jednostavno nema mjesta".
Silajdžićevi pragmatični recept za prevazilaženje
takve sputavajuće iracionalnosti u uslovima moderne, integrisane Evrope,
krije se, kako izgleda, u originalnoj, dubinski razumski utemeljenoj i
večnoj dispozciji: Franjo u "Rim", Slobodan u "Bizant", a Alija, zna se,
u Meku"! Zar je uopšte važno šta o tome mogu misliti Radovan, Stjepan,
Nikola, Jelena, Jure ili Momčilo, a bogme i Adil Nijaz i Rasim. Ta
uzvišeni Alah ionako sve najbolje zna. Neka im/nam je on na pomoći! A za
Evropu, lahko ćemo!
(Politika, 13. avgust 1991.) |
