IZBJEGLICE
11.08.2002, Izvor: Godišnji izveštaj za 2001., Autor: HCHRS
Izbjegličko pitanje, koje i dalje predstavlja jednu
od glavnih moralno-političkih i ekonomskih tema u Srbiji, ne samo da nije otvoreno nego
je i nastavljeno da se gura u stranu. Ne može se pobjeći od utiska da i novoj vlasti,
kao prethodnoj, izbjeglice služe samo u promotivne svrhe. Naime, položaj izbjeglica u
SRJ poslije izbora i dolaska Demokratske opozicije Srbije na vlast nije se bitno
poboljšao, mada su predstavnici vlasti najavljivali da bi izbjeglice trebale postati
istinska briga države i društva, a pravo da odluče da li žele da se vrate kućama ili
trajno nastane u Srbiji osnovni princip kojim treba da se rukovode vlasti u rešavanju tog
problema. Isticano je da, "uz svu pomoć domaćih i međunarodnih humanitarnih
organizacija, brigu države o izbjeglicama ništa ne može da zameni" (potpredsednik
vlade Srbije Žarko Korać, Politika, 28. februar). Izbjeglice su sada mnogo zastupljenije
u javnosti i stalno se o njima priča, ali osim verbalne podrške za rješavanje njihovog
problema, u praksi je učinjeno malo. Objektivno, njihov položaj dodatno pogoršava i
opšta ekonomska i socijalna situacija u Srbiji.
Prema onome kako se odnose prema izbjegličkom ili povratničkom
problemu, sve države nastale na području bivše SFRJ pokazuju da nisu učinile mnogo na
tom planu. U prilog toj ocjeni ide i činjenica da uopšte nemaju razrađenu strategiju za
konačno rješenje problema. Stiče se utisak da je sve što se radi kratkoročno i,
isključivo u dnevno-političe svrhe.
Povratak je regionali problem i dok se svima koji to žele ne omogući
da se vrate svojim kućama, to će uvijek biti za onoga ko traži razlog dobar povod za
neslaganja i nove sukobe.
U proteklom periodu nagoviještavala se i mogućnost ubrzane
normalizacije odnosa sa susjednim državama (Hrvatskom i BiH). Pregovaralo se. Predsednici
SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, Vojislav Kostunica i Stjepan Mesić, složili su se u
Verbaniji, u Italiji, da odnose između dve zemlje treba izgrađivati u smeru pune
normalizacije. Koštunica i Mesić u zajedničkoj izjavi ukazuju na to da treba ukloniti
sve prepreke koje se pojavljuju pri realizaciji povratka izbeglih i prognanih (Politika,
9. jun). Premijer Srbije Zoran Đinđić i predsednik Hrvatske Stjepan Mesić založili su
se na susretu u Salcburgu za obnavljanje saradnje dve zemlje (RTV B92, 2. jul). Međutim,
sa predstavnicima hrvatskih vlasti je, što je i najznačajniji rezultat perotekle godine,
potpisan i verifikovan sporazum o penzionom, invalidskom i zdravstvenom osiguranju.
Učinjene su manje kozmetičke pravke i otklonjeni neki nedostaci u
kolektivnim centrima, ali je stvarno stanje i dalje zabrinjavajuće loše. Prostorije su
prenatrpane, higijena na vrlo niskom nivou, a hrana je i dalje, uglavnom, nejestiva. Zbog
toga izbjeglice sve češće iskazuju nezadovoljstvo. Tako je 205 izbeglica iz Hrvatske,
BiH i sa Kosova smeštenih u hotelu "Park" u Nišu stupilo u štrajk glađu
zahtevajući poboljšanje izuzetno loše ishrane. "Već deset meseci gladujemo jer
nam za obrok daju samo makarone na vodi i slani čaj, a izuzetno i poneku konzervu. Mnogi
ljudi su bolesni, anemični i iscrpljeni, a deci se na koži javljaju fleke od gladi. Ovo
je tiha likvidacija Srba koji su već bili žrtve rata, ne svojom voljom", ocenile su
izbeglice i optuzile da se hrana namjenjena njima koristi u druge namene (Danas, 12.
oktobar).
Humanitarna pomoć koja se dođeljuje je minimalna. Sekretar Crvenog
krsta Srbije Brankica Bilbija kazala je da su najvažnije svetske humanitarne organizacije
pooštrile kriterijume za davanje pomoći, pa je tako broj raseljenih lica koji
zadovoljavaju kriterijume tih organizacija smanjen sa 120.000 na 80.000 lica. Preko
Crvenog krsta stranu pomoć prima 167.586 izbeglica, 80.000 privremeno raseljenih lica sa
Kosova i 146.000 siromašnih građana Srbije (Danas, 28. septembar). Ali i od tako malo
pristigle pomoći bilo je otuđivanja. Tako je švajcarski list Fekst iz Ciriha,
pozivajući se na poverljivi izveštaj firme za konsalting i reviziju "Ernst i
Jang", objavio informaciju da su Jugoslovenski Crveni krst i Crveni krst Srbije u
periodu od januara 1999. do maja 2000. proneverili oko 4,7 miliona dolara. Navodi se da je
reč o zloupotrebama sredstava dobijenih od EU, MKCK, UNHCR i Svetskog programa za hranu
(Borba, 12. april).
Da je bilo neregularnosti vezanih za izbjeglice, potvrdila je i Sanda
Rašković Ivić, visoki komesar za izbeglice, izjavom da je u Komesarijatu bilo
razlicitih zloupotreba i da je stari saziv ostao dužan 25 miliona DM Fondu za zdravstvo i
nekoliko miliona maraka Elektrodistribuciji. Gđa Rašković je ocenila da je u
Komesarijatu očigledno bilo mnogo mračnih stvari (Danas, 6. jun).
Izmenama Zakona o državljanstvu regulisano je da izbjeglice istovremeno
imaju dvojno državljanstvo, jugoslovensko i državljanstvo bilo koje od novonastalih
država na teritoriji bivše SFRJ. U praksi to znači da se onaj ko se opredijelio za
takvu mogućnost sa humanitarne pomoći prebacio na socijalnu pomoć.
Sliku lošeg života izbjeglica upotpunjuje i podatak da je od 1991.
godine njih više od hiljadu, prema informacijama iz izbjegličkih udruženja, izvršilo
samoubistvo. "Najčešći razlozi su depresija, nemogućnost pronalaska zaposlenja,
beda i traume preživljene za vreme izbegličkog života. Na ovaj zastrašujuci podatak
država je svih ovih godina veoma malo reagovala, pravdajući se da nema toliko sredstava
za izdržavanje za više od pola miliona izbeglica. Zabeleženo je da je najviše
samoubica bilo među izbeglicama u kolektivnim smeštajima" (Glas, 25. jul).
Predstavnici vlasti u svakom nastupu u medijima daju prioritet
integraciji i ohrabruju izbjeglice na taj izbor, svjesno gurajući povratak u drugi plan.
Strategiju o integraciji opravdavaju pozivanjem na rezultate popisa izbjeglica u 2001.
godini, kada su se izjašnjavali, u okviru loše formulisanog pitanja, o namjeri gdje
žele živjeti (da li želite ostati ili se želite vratiti, bez ikakvog "da, ali
ako..."). Iskustva Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji ukazuju da bi se,
ukoliko bi se uslovi za povratak u Republiku Hrvatsku bitno promijenili, taj procenat
izmijenio u velikoj mjeri u korist povratka. To ukazuje na namjeru da se (vjerovatno zbog
novca koji bi se eventualno ulagao u taj projekat, koji bi možda obuhvatio i sredstva
dobijena ostvarivanjem stanarskih prava u RH, a sprovodila bi ga država) i dalje
manipuliše izbjegličkom nesrećom. Predviđena sredstva za lokalnu integraciju iz
donatorskog fonda iznose, prema oceni republičkog komesara za izbjeglice dr Sande
Rašković-Ivić, oko 2,5 milijarde američkih dolara (Beta, 28. maj).
Na ovogodišnji popis se odazvalo 470.544 prognane osobe iz Hrvatske i
BiH i između 230.000 i 250.000 interno raseljenih lica sa Kosova. Najveći deo naseljen
je u Vojvodini, dok je najveći broj izbjeglica, njih oko 150.000, koncentrisan u
Beogradu. Od tog broja, prema Republičkom komesarijatu, samo četiri do sedam odsto njih
se odlučilo za repatrijaciju (Glas javnosti, 6. jun). Ðorde Šćepanovic, komesar
za izbjeglice u Crnoj Gori, rekao je da u toj republici ima 15.000 izbeglica i 32.000
interno raseljenih, što ukupno čini sedam odsto ukupne crnogorske populacije. Prema
podacima UNHCR u Beogradu, koje je iznela Maki Šinohara, U SRJ živi preko 390.000
prognanika iz BiH i Hrvatske. U poređenju sa popisom iz 1996. godine, taj broj je opao za
30 odsto, rekla je ona i dodala da se 5 odsto izbjeglica izjasnilo za povratak u zavičaj
(Vjesnik, 8. jun).
U veoma teškom položaju su izbjeglice sa Kosova. Smještene su širom
Srbije po neuslovnim kampovima, napuštenim kućama, podrumima, kartonskim naseljima...
Nemaju dovoljno pomoći. Djeca, uglavnom kosovskih Roma, ne idu u škole. U ovom trenutku
nema uslova za povratak na Kosovo.
Hrvatska, BiH i SR Jugoslavija potpisale su 2001. godine u Briselu
sporazum kojim bi se trebao riješiti problem više od milion raseljenih i izbjeglih osoba
u regionu. "Nizom bilateralnih inicijativa osigurat će se rješavanje problema
preostalih 490.000 izbjeglih i 760.000 međunarodno raseljenih osoba", navodi se u
saopštenju Pakta za stabilnost. Hrvatska, BiH i SRJ obavezale su se da će pomoći
izbjeglima koji žele ostati u mjestu sadašnjeg boravka (Vjesnik, 29. jun).
Ukoliko međunarodna zajednica i svi oni koji mogu pomoći povratak
žele da se odvija kvalitetno, trebalo bi da više pažnje i sredstava ulažu direktno u
stvarnu podršku povratku, i to stambenu (povratak i obnova imovine), materijalnu (posao,
krediti) i davanju garancije za Aktivnosti (to sada i nije baš izražen problem, ali mora
se predvideti kako bi se eliminisali i sankcionisali i pojedinačni nasrtaji na
povratnike). Pomoć je nedostatna i djelomična tako da obeshrabruje.
Problemi oko povratka u Republiku Hrvatsku
Uprava za prognanike, povratnike i izbjeglice, koja djeluje pri
Ministarstvu javnih radova, obnove i graditeljstva Republike Hrvatske, objavila je da se u
Hrvatsku, odnosno u svoje domove ili u alternativni smještaj nadomak njih, vratilo
288.090 njezinih građana. Od toga broja je 200.072 uglavnom Hrvata, koji su bili
raseljeni u druga područja Hrvatske koja nisu bila zahvaćena ratom. Kada je u pitanju
povratak hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, do sada je iz SRJ registrirano oko
80.000. U dokumentu Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice komentira se i kako je
povratak u ovoj i prethodnoj godini nešto manji nego ranije. Razlog za to leži u
činjenici da su u procesu povratka preostale najteže skupine iz ove kategorije ratom
stradalih osoba. Radi se o obiteljima čije su kuće potpuno srušene i čekaju završetak
obnove, obiteljima koje očekuju povrat imovine ili stambeno zbrinjavanje, te velikom
broju starih i nemoćnih (agencija STINA). Veoma teško je ustvrditi tačne brojke
povratnika. Podaci su različiti. Tako Petar Lađević, savetnik predsjednika SRJ
Vojislava Koštunice za pitanja izbjeglica, tvrdi da je, prema "podacima do kojih je
došao u saradnji sa UNHCR i NVO, koje se bave izbegličkom problematikom, broj povratnika
iz SRJ u Hrvatsku, nažalost, nije veći od 45.000" (Blic, 11. septembar).
Predsjednik SDF u Hrvatskoj Veljko Džakula ocjenjuje da se od oko 350.000 izbjeglih Srba
do sada vratilo njih oko 50.000. Taj broj se bitno razlikuje od zvaničnih hrvatskih
podataka. On tu razliku u broju povratnika objašnjava činjenicom da hrvatske vlasti
registruju sve one koji se vrate, ali ne i one koji ponovo odu iz Hrvatske (Tanjug, 27.
septembar). I OEBS za Hrvatsku takođe dovodi u pitanje tvrdnju hrvatske vlade da se u
Hrvatsku vratilo toliko Srba jer još uvek, kako navode, postoji niz prepreka za njihov
povratak (RTS, 18. jul).
Predstavnici hrvatskih vlasti često pozivaju izbjeglice da se vrate i
postanu lojalni građani svoje domovine, što je davalo nadu, ali okolnosti u realizaciji
su ih obesharbrivale. Među onima koji prednjače je svakako predsjednik Republike
Hrvatske Stipe Mesić. On poručuje: "Nastavit ćemo sa stvaranjem uvjeta za povratak
svih naših građana koji su proteklih godina bili prognani, ili su izbjegli.
Omogućavajući im povratak i osiguravajući im život u miru i dostojanstvu, mi
dokazujemo zrelost naše demokracije i učvršćujemo temelje vladavine prava u Hrvatskoj.
Onaj tko je kriv, ne smije ostati nekažnjen. Bez obzira na njegove stvarne ili
izmišljene zasluge, bez obzira na sadašnju ili bivšu poziciju u društvu. Ali onaj koji
nije kriv ni za što, ne smije biti ni na kojoj osnovi diskriminiran, niti mu smije biti
uskraćeno ijedno od prava što ih na osnovi Ustava i zakona uživaju svi građani
Republike Hrvatske" (STINA). Iako je riječ o politickim preduslovima, koji su odnose
Hrvatske i Evropske unije opterećivali godinama, Vlada Republike Hrvatske još uvijek
nije uspjela riješiti pitanje povratka izbjeglica, odnosno zakonske regulative koja bi
ukinula svaku diskriminaciju povratnika, bilo da je riječ o pravu na sam povratak ili na
povraćaj imovine. Izbjegavanje rješavanja ovog problema bilo je najveći razlog
negativnog izvještaja OEBS, koji su podržali SAD i EU (Nacional, 2. avgust). Evropska
unija izrazila je u godišnjem izveštaju o poštovanju ljudskih prava (1. jul 2000. - 31.
jun 2001. godine) zabrinutost zbog sporog povratka izbjeglica u Hrvatsku (Beta, 8.
oktobar). Da se u Hrvatskoj ne gleda blagonaklono na povratak prognanih Srba, pokazuje
anketa agencije "Target", prema kojoj se čak 42 odsto ispitanika protivi
povratku srpskih izbjeglica. Povratku Srba ne protivi se 34 odsto anketiraniha najmanji
otpor vraćanju srpskih izbjeglica pokazan je u područjima koja nisu bila zahvaćena
ratom i gdje je rašireno uverenje da svako ima pravo da se vrati svojoj kući (Blic, 3.
septembar).
Kada se izbjeglice odazovu i odluče na povratak, ne mogu da uđu u
posjed svoje imovine, odnosno nemaju gdje da žive. Nudi im se mogućnost smještaja u
kolektivnim centrima u RH, koji su predviđeni kao nužni smještaj, dok ne dobiju pravo
da se usele u svoje kuće ili stanove. Inače, njihovu imovinu, za koju vlasti tvrde da
će vratiti vlasnicima do kraja 2002. godine (izjavia hrvatskog ministra za obnovu i
graditeljstvo Lovra Pejkovića, Blic od 13. 11. 2001), prema odluci hrvatskih vlasti
koriste hrvatski građani iz drugih dijelova države i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.
Prema tom "Akcijskom planu" hrvatske vlade za provedbu povrata imovine do kraja
tekuće godine trebalo bi biti riješeno stambeno pitanje srpskih izbjeglica iz Hrvatske,
te bosansko-hercegovačkih Hrvata, koji su se nakon 1995. doselili u Hrvatsku. Pejković
upozorava i na otpore, opravdane ili neopravdane, iseljenju iz zauzetih objekata, no,
napominje kako ovi drugi "neće biti tolerirani, jer se odluke Vlade moraju
poštivati" (STINA). Postoje neslaganja i unutar hrvatskih vlasti oko rješavanja
imovinskih pitanja. Tako javni pravobranilac Hrvatske Ante Klarić optužuje hrvatsku
Vladu da nije preduzela potrebne mjere za brži povratak srpske imovine u Krajini,
ističući da je pitanje povratka Srba strateški interes Hrvatske. "Pitanje povratka
Srba u Hrvatsku nije samo političko i ekonomsko već i strateško", istakao je
Klaric u godišnjem izveštaju koji je podnio Saboru Hrvatske. Prema njegovim riječima,
Republika Hrvatska i njeni građani mogu da imaju interes od povratka Srba na prazna
područja (Vjesnik, 14. jun). Na problem povratka imovine u Hrvatskoj upozoravaju i neki
međunarodni promatrači, ističući da vlasnici privatne imovine koja je sada zauzeta ne
mogu u posjed svoje imovine dok se trenutnom stanaru ne osigura alternativni smještaj.
Oni podsjećaju da je i u "Hrvatskoj privatno vlasništvo zagarantirano i Ustavom i
relevantnim imovinskim zakonima, no ukazuju kako praksa pokazuje nešto sasvim drugo"
(STINA). Visoki komesar UN za ljudska prava Meri Robinson upozorila je Hrvatsku da mora da
ubrza povratak izbjeglica i vraćanje njihove imovine (Tanjug, 8. oktobar).
Što se tiče dosadašnje obnove, saznajemo od povratnika da oni nisu
zadovoljni. Predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća (SNV) dr Milorad Pupovac ocijenio je
da su tvrdnje Ministarstva obnove "da ne obnavlja kuće Srba ili Hrvata, nego kuće
hrvatskih građana, obične demagoške floskule. Svatko tko prođe tim područjima može
vidjeti da su kuće Hrvata obnovljene, a da se kuće Srba ne obnavljaju". Pupovac
tvrdi da je do sada obnovljeno možda 10 odsto kuća od 20.000 podnesenih zahtjeva, što
znači da bi tim tempom taj proces trajao 10 godina (STINA). Predsednik SDF-a Veljko
Džakula istakao je da je učešće Hrvatske u obnovi srpskih kuća simbolično i da je
ono što je obnovljeno učinjeno uz pomoć UNHCR, Evropske komisije i nevladinih
organizacija iz Norveške, Nemacke, Italije i SAD.
Veliki problem su i stanarska prava. Hrvatske vlasti negiraju pravo
izbjeglicama na povratak u stanove i pravo da ih otkupljuju, obrazlažući to činjenicom
da nisu živjeli u njima više od šest mjeseci. Iako je nedavno (u novembru) Vrhovni sud
Republike Hrvatske poništio tu, kako je ocijenjeno, diskriminatornu odluku, donesenu u
vreme vladavine HDZ, o oduzimanju stanarskog prava Srbima koji su za vrijeme rata izbjegli
iz Hrvatske, predstavnici vlasti i ne pomišljaju da nešto takvo sprovedu u djelo.
Inače, prema tvrdnji komesara za izbjeglice Republike Srbije Sande Rašković Ivić,
odredbe tog zakona ne važe za pripadnike hrvatskog naroda, jer su u hrvatskom Podunavlju
zabilježene deložacije Srba iz stanova koji se vraćaju u vlasništvo Hrvatima. Hrvatski
zvaničnici, među kojima i premijer Ivica Račan, energično odbacuju mogućnost povratka
stanarskog prava. Potpredsednik vlade Željka Antunović, osim protivljenja povratak
stanarskog prava, odbacuje i mogućnost kompenzacije jer su Srbi, kako je rekla,
"dobrovoljno napustili Hrvatsku, a izostankom iz stana izgubili su i pravo na
povratak" (Blic, 19. novembar). Hrvatska vlada se obavezala da će naterati sva
nadležna ministarstva i druge državne institucije da se do 31. decembra 2002. Srbima u
Hrvatskoj (bez obzira da li su se vratili ili nisu) vrati sva njihova imovina. Odluka se
odnosi samo na imovinu u privatnom vlasništvu, a ne i na stanarsko pravo. Stanarsko pravo
se u zaključcima hrvatske vlade ne spominje, iako predstavnici OEBS i drugih
međunarodnih organizacija stalno upozoravaju da hrvatska vlada mora taj problem rešiti
na način na koji je zakonskim aktima rešen i u BiH, što znači da se i izbjeglim Srbima
moraju osigurati jednaka prava na otkup stana nad kojim su, pre nego sto su napustili
Hrvatsku, imali stanarsko pravo. OEBS zastupa stav kako su stanarska prava, oduzeta
izbjeglicama iz Hrvatske, imovinsko pitanje, te da ga i u slučaju povrata kao takvo treba
tretirati. Pitanje izgubljenih stanarskih prava, pored aspekta vezanog za ljudska prava,
ima i aspekt koji se odnosi na povratak. Parlamentarna skupština Saveta Evrope, u svojoj
Rezoluciji 1223, usvojila je preporuku Vladi da ostvari detaljne reforme pravnog režima
koji se odnosi na imovinska pitanja, uključujući i pitanje stanarskih prava na cijelom
području Hrvatske, a ne samo na područjima od posebne državne skrbi (STINA). Sanda
Rašković-Ivić tvrdi da predstavnici hrvatskih vlasti izbjegavaju potpisivanje
trilateralnih sporazuma kojima bi se uz posredništvo evropskih zemalja obezbedili uvjeti
za povratak izbjeglica u Hrvatsku. "Veliki problem je i sa stanarskim pravima, u
Hrvatskoj je ostalo oko 50 hiljada stanova čiji su korisnici bili Srbi, civili ili
oficiri JNA. Oni su u međuvremenu otkupljeni i katastarski uknjiženi. Hrvatska predlaže
da se izbeglicama daju na korišćenje stanovi, ali da to bude regulisano ugovorom na
deset godina.To je zapravo ideja kojom se podržava etničko čišćenje, jer je stanarsko
pravo izjednačeno sa imovinom i onaj ko je ostao bez stana mora da dobije neku
kompenzaciju", kaže ona (Danas, 2. jun). Prema procjeni predsjednika SDF u Hrvatskoj
Veljka Džakule, između 35.000 i 50.000 srpskih izbjeglica računa na vraćanje
stanarskih prava (Tanjug, 27. septembar).
Više od 50 odsto izbjeglica nema rješeno pitanje državljanstva
Republike Hrvatske, čime su spriječeni da ostvare pravo na povratak ili da rješavaju
imovinsko-pravna pitanja u svojoj domovini. Bilo kakav zahtjev oko regulisanja putnog
lista, bez kojeg se ne može vratiti, penzija, radnog staža, vlasništva itd. nije
moguće riješiti bez domovnice. Procedura utvrđivanja hrvatskog državljanstva, poslije
uredne aplikacije u konzulatima RH u SRJ, traje mnogo duže nego što je predviđjeno. Za
knjige državljana koje su iznesene iz RH poslije akcija "Oluja" i
"Bljesak" i pohranjene u SRJ ovdašnje vlasti nisu nisu pokazale interes da ih
vrate u matične opštine u Hrvatskoj.
I dalje je problem ekonomski opstanak povratnika u Republiku Hrvatsku.
Trebalo bi da se bez posrednika putem donacija ili kreditiranjem ulaže u privredu, malu
privredu, poljoprivredu i stočarstvo. Neophodno je investirati i u infrastrukturu.
Postoji i problem tajnih spiskova za hapšenja. Stav Helsinškog odbora
je da bi ti spiskovi trebali da budu transparentni, jer svako ko je napravio ratni zločin
mora da odgovara, ali ne smiju sve izbjeglice da budu taoci takvih spiskova. Potrebno je
nedvosmisleno utvrditi osnovanost optužbi protiv Srba, koji se nalaze na optužnicama
zbog sumnje da su počinili ratne zločine, kao i revizija svih dosadašnjih presuda kako
bi se otklonila i najmanja sumnja da im nije suđeno samo zato što su Srbi. Inače, ne
prođe nijedan mjesec, a da ne bude uhapšen bar jedan povratnik. To se objavi u štampi.
Izbjeglice za to čuju, pa zbog strepnje i straha olako odustaju od povratka. Pojačavanju
straha i odustajanju doprinose i događaji poput ovih: jedan Hrvat je kod Oriolika ubio na
njivi sumještanina Srbina uz obrazloženje da ga je morao ubiti jer mu je rođendan, u
vrijeme kada su najavljene haške optužnice protiv nekoliko hrvatskih generala, zapaljen
je jedan starac u Kistanjama kod Knina. Tako je hrvatska policija na osnovu potjernica
uhapsila i Srpkinju Natašu Jankovic, državljanku Republike Srpske, koja je poslije
četiri mjeseca provedenih u pritvoru oslobođena svih optužbi kojima ju je hrvatsko
pravosuđe teretilo za navodno počinjene ratne zločine, i potom puštena iz ženskog
zatvora u Slavonskoj Požegi (RTV B92, 13. jun). Kako saopštava "Veritas",
Jankovićeva je jedno od 4.396 lica srpske nacionalnosti protiv kojih su organi u
Hrvatskoj podneli prijave za ratne zločine, od kojih je, prema službenim podacima
Državnog odvjetništva iz maja 2000. godine, optuženo 1.349, a osuđeno 554 lica (Blic,
3. februara). Osamnaest zatvorenika u Okružnom zatvoru u Osijeku, uglavnom Srba optuzenih
za ratne zločine, odlučili su se na štrajk glađu. Kako su naveli u pismu upućenom
javnosti, oni na taj nacin izražavaju "protest zbog diskriminacije Srba, režije
sudskih postupaka, tajnih optužnica, nepoštovanja Erdutskog sporazuma, sporazuma Granić
- Jovanović i drugih na koje se obavezala Vlada Republike Hrvatske. Oni su zahtevali
razgovor sa predstavnicima pravosudnih organa Hrvatske, predstavnicima međunarodnih
institucija, predstavnicima Haškog tribunala u Zagrebu, predstavnicima hrvatskih i
međunarodnih institucija za zastitu ljudskih prava, kao i sa predstavnicima srpskih
institucija u Hrvatskoj (Politika, 5. jun). Hapse se i Srbi koji su sve vreme bili
dostupni organima gonjenja u Republici Hrvatskoj. Hrvatska policija uhapsila je Željka
Lozanovića i Desimira Laćanina, obojica iz Branjine u Baranji, zbog sumnje da su u toku
ratnih zbivanja počinili ratni zločin genocida. Lozanović, rođen 1957. godine,
uhapšen je kod kuće, dok je Laćanin (1965) uhapšen u osiječkoj bolnici u koju je
odvezao povređenu majku. Obojica su od završetka rata živeli na svojim adresama u
Branjini i bili su dostupni hrvatskoj policiji (Tanjug, 13. juni). Hrvatska policija
uhapsila je Srbe Dragana Jakovovića (41) iz Gline i Ranka Kajganića (41) iz Vrginmosta,
potvrdio je portparol Misije Ujedinjenih nacija u BiH za regione Banjaluke i Bihaća, Alun
Roperts. Šef kancelarije "Veritasa" u Banjaluci, Milorad Pribićević, rekao je
da je Jakovović u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora. Županijski sud u Sisku osudio
je Jakovovića na dve decenije robije, a suđeno mu je za ratni zločin počinjen prema
optužnici 18. avgusta 1991. godine u selu Maje kod Gline. Obavešteni smo da je
Jakovović išao u Glinu da obiđe svoju kuću, rekao je Pribićević (Glas, 8. februar).
U Podravskoj Slatini uhapšen je Dragutin Šekuljica (70). Dragan Rađenović je optužen
navodno za "maltretiranje ratnih zarobljenika na području bivše Republike Srpske
Krajine" i prebačen u zatvor u Sisak. Dragutin Šekuljica je optužen da je u
septembru 1991. godine granatirao "sa pripadnicima srpske paravojske" više sela
u okolini Podravske Slatine (Novosti, 24. februar)
Komentarišući hapšenja Srba povratnika, Petar Lađević, savetnik
predsjednika SRJ za izbeglička pitanja, ocenio je da "među preprekama koje stoje na
putu povratka izbeglih Srba u Hrvatsku, na prvom mestu je loša bezbednosna situacija za
njih u Hrvatskoj. Loša Aktivnosti se odražava kroz česta hapšenja Srba, koja u
Istočnoj Slavoniji ne samo da koče povratak već doprinose i novom odlasku Srba iz tog
područja". Prema Lađevićevim rečima, u "hrvatskim zatvorima trenutno se
nalazi 86 Srba, za njih 51 izrečene su pravosnažne presude, a samo tokom prva tri meseca
2001. godine uhapšeno je 19 ljudi. Većina ovih ljudi je nevina". Savo Štrbac,
predsednik Dokumentacionog informacionog centra "Veritas", svojevremeno je
pokrenuo inicijativu da se dokumentacija o zatvorenicima prosledi Haškom tribunalu, koji
bi utvrdio da li su krivi ili ne. Činjenica da u Hagu nisu pristali na taj predlog još
više me uverava da većina njih u zatvoru čami nevina. Međunarodna organizacija za
uhapšena i nestala lica pokrenula je ideju da se ispita ko je sve osuđen u Hrvatskoj i
da se oslobode oni koji su nedužni.Smatram da je ova ideja dobra i da je treba
realizovati", rekao je Lađević (Blic, 29. mart). Predsjednik SNV dr Milorad Pupovac
izjavio je da "način na koji su procesuirani Srbi u Hrvatskoj za ratne zlocine
diskreditira ideju, institut i smisao kažnjavanja za ratne zlocine. Ni u jednoj državi
na prostoru bivse Jugoslavije nema toliko zatvorenih i optuženih, kao što je to slučaj
u Hrvatskoj. Ni u jednoj državi pravosuđe nije stavljeno u funkciju etničkoga
čišćenja i revanšizma, kao što je u Hrvatskoj". On je rekao da se kampanja vodi
svim sredstvima i optužio beogradske dnevne listove Politika Ekspres i Ilustrovana
politika, koji su štampali u nastavcima liste navodno optuženih, da su ubačeni u mrežu
specijalnog rata kome je cilj širenje straha, podsticanje daljeg progona i zaustavljanje
povratka Srba (Pravi odgovor, 11. jul). On je istakao da je pobornik da se, kao prvo,
izvrši revizija svih slučajeva lica koja su u zatvorima, kao i onih protiv kojih su
podignute optužnice ili pak izrečene presude u odsutsnosti. Takvih slučajeva je toliko
mnogo, posebno onih sa grubim greškama, da ih je odavno trebalo podvesti pod Zakon o
amnestiji (STINA).
Visoki komesar UN za ljudska prava Meri Robinson optužila je, u svom
godišnjem izvještaju, Republiku Hrvatsku za nepoštovanje prava manjina i neefikasnost
sudstva. Povratnici nailaze na teškoće pri pokušajima da dođu do svoje imovine,
izjavila je ona i dodala da se zakoni, posebno oni kada je riječ o suđenjima za ratne
zločine, primjenjuju pristrasno (Blic, 5. 12. 2001).
Kako bi dokazali da se sami mogu uhvatiti ukoštac sa optuženima za
ratne zločine u svojoj državi, haški sud se složio da se pojedinim hrvatskim
građanima sudi u Hrvatskoj. Tako je Županijski državni tužilac u Rijeci podigao
optužnicu protiv penzionisanog generala hrvatske vojske Mirka Norca, nekadašnjeg
sekretara kriznog štaba za Liku Tihomira Oreškovića, bivšeg vojnog komandanta u
Perušiću Stjepana Grandića, kao i protiv Ivice Rožića i Milana Čanića zbog ratnih
zločina nad civilima u Gospiću. Okružni sud u Rijeci je protiv njih vodio istragu. U
saopštenju koje je potpisao hrvatski državni tužilac Radovan Ortinski navodi se da se
optuženi terete da su od 14. do 25. oktobra 2001. na području Gospića naredili ubistva
civila, a neki od njih u njima i lično učestvovali. Tada su, kako se dodaje, ubijene 24
osobe čiji je identitet utvrđen, kao i određen broj ljudi čiji se identitet utvrđuje.
Time su počinili krivično delo protiv čovečnosti i međunarodnog prava ratnim
zločinom protiv civilnog stanovnoštva (Novosti, 6. februar). Ni poslije deset mjeseci
ništa se značajno nije dogodilo na njihovim suđenjima. Naprotiv, od suđenja se pravi
pozorište stalnim odlaganjima i međusobnim optuživanjima optuženih, do traženja
izuzeća sudija iz bilo kojeg razloga samo da suđenje ne dobije na ozbiljnosti. Takva
farsa ozbiljno dovodi u pitanje efikasnost hrvatskog pravosuđa, i stvara nepovjerenje
srpske zajednice u Hrvatskoj u iskrene namjere hrvatskog pravosuđa, pa se osjećaju
nesigurno.
Izbjeglice uznemiravaju i vjesti da je, poslije raspisivanja potjernice
za hrvatskim generalom Antom Gotovinom, optuženog za ratni zločin nad srpskim civilima u
akciji "Oluja", proglašen za počasnog građanina Zadra i Splita.
Opstrukcija povratka u Republiku Hrvatsku sprovodi se na razne načine.
Srbi povratnici izloženi su, u pojedinačnim izolovanim incidentima, pucnjavi i miniranju
imovine. Nepoznti počinitelji ispucali su rafal metaka na kuću povratnika Gliše
Kolundžića u Kakmi, pored Zadra. On je na proteklim parlamentarnim izborima bio kandidat
na listi SDF. "Pretpostavlja da je napadnut zbog toga jer organizira obnovu kuća
Srbima povratnicima" (Večernji list, 1. jun). U nekoliko slučajeva postavljan je
eksploziv na imanja srpskih povratnika u krajeve oko Vojnica. To je izazvalo uznemirenje i
strah kod srpskog stanovništva. Od eksplozija mina "teško je povređeno šest lica,
među kojima je i jedan policajac koji je obavljao uviđaj, a nijedan slučaj još nije
rešen. To je, zbog opasnosti za radnike, dovelo i do obustavljanja elektrifikacije
Vojnića i obnove više od 100 kuća" (Tanjug, 27. oktobar). Iako su ovakve pojave
svedene na minimum, one utiču na potencijalne povratnike, kao i na odlazak onih koji su
se već vratili.
Izbjeglice iz BiH
Izbjeglice iz BiH nemaju problem kada su u pitanju putne isprave za
povratak, jer u Bosnu i Hercegovinu mogu putovati i sa izbjegličkim legitimacijama.
Povratak je i dalje uglavnom usmjeren u pravcu Republike Srpske.
Problem sa kojim se suočavaju povratnici u BiH su, uglavnom, vezani za
povratak imovine, obnove, ekonomsku situaciju u regionima u koje se vraćaju, itd. Kada
bilo koji predstavnik vlasti ili institucija ne poštuje prava stanovnika ili povratnika u
BiH, tada probleme rješavaju kancelarije Visokog predstavnika za BiH Volfganga Petriča.
Distrikt Brčko je trenutno najprosperitetniji dio Bosne i Hercegovione.
Prije svega tome su doprinijeli napori međunarodne zajednice koja nastoji da ovaj,
praktično treći entitet u zemlji, u kojem zajednički vladaju (pa i žive) Bošnjaci,
Srbi i Hrvati, stimuliše novcima za javnu potrošnju, jačim donatorskim uticajem i
zakonskim rješenjima koja Brčko čine primamljivijim teritorijem za život. Distrikt
Brčko bi trebalo da bude model za Bosnu i Hercegovinu, kako ekonomski, tako i politički.
Ekonomski modalitet se oslikava u tome da je nužno privući strane investitore, smanjiti
poreze i tijesno sarađivati sa oba entiteta i susjednim državama. Sa političke strane,
uzor za BiH bi trebalo da bude činjenica da gradom ravnopravno vladaju i Srbi, i Hrvati,
i Bošnjaci, te ni pravno ni faktički u Distriktu niko nije manjina. Iako ovaj ideal ni u
Brčkom nije u potpunosti zaživio, zajedničko vladanje i saradnja političara
različitih nacionalnosti je najdalje otišla.
Opstrukcija povratka prisutna je na svima stranama. Banjalučki biskup
dr Franjo Komarica ističe da je "poznato i vlastima Republike Srpske i međunarodnim
zvaničnicima da se tijekom šest poratnih godina od 220 hiljada prognanih i izbjeglih
Hrvata sa područja RS vratilo tek nešto više od pet hiljada. Ministarstvo za izbjeglice
i raseljena lica RS štiti privremene korisnike tuđe imovine" (STINA).
Savez izbjeglica i raseljenih lica BiH insistira na donošenju
jedinstvene strategije povratka za 2002. godinu na državnom nivou, čime bi se stvorile
pretpostavke za ujednačenu primjenu imovinskih zakona, doprinjelo eliminaciji dvostrukih
korisnika tuđe imovine, kao i još prisutnih političkih barijera u procesu povratka.
Naglasivši da će ovo biti osnovna ideja vodilja saveza u 2002. godini, iz saveza su
iznijeli podatak da čak više od pola miliona ljudi još nije ušlo u posjed svoje
imovine, što samo pokazuje kolika je nužnost bolje koordinacije među entitetima,
odnosno prenošenja problema na državni nivo (STINA).
Za stvarni ostanak potrebno je obezbijediti novčana sredstva, jer
usljed nemogućnosti zaposlenja mnogi se i iz ekonomskih razloga odlučuju za prodaju ili
zamjenu imovine. Stav Helsinškog odbora Srbije je da bi trebalo da se, pored aktivnosti u
okviru BiH, usvoji strategija regionalnog pristupa tom problemu, a koji podrazumijeva
ubrzavanja aktivnosti povratka u trouglu BiH, Hrvatska, Jugoslavija.
U Hrvatskoj boravi 22.019 izbjeglica koje su pod zaštitom i na skrbi
Ministarstva javnih radova, obnove i graditeljstva, od čega sa područja BiH 20.500.
Najveći broj izbjeglica iz BiH je s područja srpskog entiteta. U Hrvatskoj boravi još
najmanje 120.000 državljana BiH koji su izgubili izbjeglički status, jer su u
međuvremenu stekli hrvatsko državljanstvo i prebivalište (Vjesnik, 8. april).
Hrvatski ministar za obnovu i graditeljstvo Lovro Pejković iznio je
podatak da je Vlada RH još u proljeće odlučila iz proračuna osigurati 20 miliona kuna
za nabavku građevinskog materijala za obnovu kuća u BiH vlasnicima koji kao izbjeglice
žive u Hrvatskoj i žele se vratiti u BiH. Kao primjer navodi posavsko mjesto Plehan
blizu Dervente. Radi se o obnovi 50 porušenih kuća i revitalizaciji dvaju sela pored
Plehana, Bunaru i Modranu. U cijelom projektu, pored hrvatske Vlade, svojim sredstvima
projekt pomažu Agencija za razvoj (UNDP) kroz donaciju japanske vlade i sama Republika
Srpska (STINA).
Od 1992. godine u Hrvatsku je iz Bosne i Hercegovine došlo oko 450.000
Hrvata, ali je, prema riječima predsjednika Zajednice udruga naseljenih Hrvata Toma
Aračića, do sada trećina njih otišla u evropske zemlje, trećina u SAD, Australiju i
Kanadu, a ostatak je o(p)stao u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se Hrvati iz BiH teško snalaze jer
teško žive, ocjenjuje Aračić (Vjesnik, 16. jul).
Povratak u BiH je aktuelan, bar kad je Hrvatska u pitanju. Tako je u
opštini Dvor na Uni do sada obnovljeno 150 kuća srpskih povratnika uz pomoć
međunarodne zajednice. U Hrvatskoj Kostajnici u toku je projekat za obnovu 30 kuća, čak
i sa oštećenjima do šeste kategorije, što nije bio slučaj kada su se obnavljali
objekti do treće kategorije oštećenja. Prioritet je dat Srbima koji su voljni da iz
Bosne i Hercegovine napuste kuće Bošnjaka ili Hrvata koje su ranije naselili i vrate se
i nastane u svojima kućama u Hrvatskoj (Info pool, 4. jul).
Taktika odlaganja povratka u sve dijelove, odnosno entitete BiH je na
izmaku, jer međunarodna zajednica, koja najviše ulaže u taj mukotrpni posao, nema više
strpljenja za "balkanske igre bez granica". U tom smislu ona bi morala preduzeti
sve mjere kako bi onemogućila djelovanje nacionalista koji žele da stanje ostane ovakvo
kakvo je. Ovo je neodrživo i bez ikakve perspektive za one koji već žive tamo i za one
koji žele u svoje domove, što znači da na tom prostoru dugoročno neće biti
političkog i ekonomskog prosperiteta.
Izbeglice sa Kosova
Ibeglice sa Kosova i dalje spadaju u jednu od najranjivijih grupa.
Njihov tačan broj se ni danas ne zna, procenjuje se da je oko 230.000 ljudi raseljeno sa
područja Kosova.
Određen broj izbeglica sa Kosova, uglavnom Roma, koji se nije
registrovao, te stoga i ne prima nikakvu humanitarnu pomoć, živi u najtežem položaju.
Romi sa Kosova uglavnom su smešteni u kartnonskim naseljima u kojima ne postoje ni
elementarni uslovi za život. Oni su suočeni i sa najvećim brojem problema -
nepostojanje socijalne i zdravstvene zaštite, nemogućnost pohađanja škole, što je
delimično i problem koji potiče od same romske zajednice - naime, zbog teških
ekonomskih uslova roditelji se radije opredeljuju da im deca rade umesto da pohađaju
školu.
Loša ekonomska situacija odražava se i na položaj izbeglica. U
najtežoj situaciji nalaze se izbeglice smeštene u kolektivnim centrima kao i one u
porodicama rođaka ili prijatelja (koji su i sami, kao i većina stanovništva, suočeni
sa ekonomskim poteškoćama). Samo se za relativno mali broj izbeglica sa Kosova može
reći da se snašao u izbeglištvu. To su mahom oni koji su uspeli da prodaju svoju
imovinu na Kosovu i na taj način obezbedili sebi vlastiti stambeni prostor na teritoriji
uže Srbije, kao i oni koji su bili nosioci vlasti na Kosovu za poslednjih deset godina.
Izbeglice sa Kosova, kao ranije iz Hrvastke i Bosne, su instrument
beogradske politike, koja pokušava da obezbedi ulogu nezaobilaznog faktora u rešavanju
kosovske krize. Najviše se manipuliše procesom povratka izbeglica - nakon potpisivanja
sporazuma Hekerup-Čović i izbora na Kosovu. Aktuelne vlasti u Beogradu pitanje povrataka
izbeglica koriste više kao način da odgovornost za Srbe sa Kosova prebace na
međunarodnu zajednicu i Albance, pri tome ignorišući još uvek nepostojanje realnih
mogućnosti za realizaciju plana povratka. Predstavnici nealbanskih zajednica imaju
legitimne predstavnike u novoformiranom kosovskom parlamentu, što je realna pretpostavka
da se problemi nealbanskih nacionalnih zajednica na Kosovu i posebno problemi
izbeglih/interno raseljenih lica sa Kosova rešavaju unutar kosovskih institucija.
Međutim, savezna i republička vlast sporazum Hekerup-Čović javno tumače kao da je
pitanje statusa Kosova njime rešeno u korist Srbije i Jugoslavije, dok u suštini Beograd
sve čini da zadrži status quo i u krajnoj liniji obezbedi podelu Kosova. Zato je
nametanje vlasti u Srbiji i SRJ kao jedinog relevantnog faktora u odlučivanju o potrebama
i zahtevima raseljenih kosovskih Srba i ostalih nealbanaca često u suprotnosti sa
njihovim stvarnim interesima.
***
Zakonskim, podzakonskim (administrativnim) aktima Republike Hrvatske, te
sudskim i brojnim administrativnim postupcima i odlukama krše se, a neretko i uskraćuju
osnovna ljudska prava. Činjenica je da su ovakvim postupcima i odlukama najčešće
pogođeni hrvatski državljani srpske nacionalnosti. Većinu njih čini izbeglička
populacija koja se vratila u Hrvatsku, ili i dalje živi na prostorima Savezne Republike
Jugoslavije. Nesumnjivo je da se pomenutim kršenjima ljudskih prava i dalje opstruira
povratak srpske izbegličke populacije u Hrvatsku.
Stanarska prava
Ne postoji precizna evidencija o broju "oduzetih stanarskih
prava" u Republici Hrvatskoj. Verovatno najdrastičnija cifra kojom se javno operiše
izneta je na seminaru, koji je održan u organizaciji OEBS-a u Beogradu 22. i 23. oktobra
2001. godine, pod nazivom "Seminar o praktičnoj primeni Evropske konvencije o
ljudskim pravima u unutrašnjem pravu Republike Hrvatske na slučajevima imovinske
prirode". U svom izveštaju nazvanom Special Report on Occupancy/Tenancy Rights in
Croatia, koji je učesnicima seminara tom prilikom prezentiran, OEBS procenjuje da je
između 50.000 i 60.000 nosilaca stanarskog prava izgubilo to pravo u Republici Hrvatskoj
od 1991. godine. Ovaj podatak je OEBS dobio od nevladinih organizacija, mada se u
izveštaju ne navodi koje su nevladine organizacije dostavile ove podatke.
Ono što se nesumnjivo može proveriti i utvrditi je da je sudskim putem
u Republici Hrvatskoj, na osnovu Zakona o stambenim odnosima koji je usvojila
Socijalsitička Republika Hrvatska 1985. godine (NN 51/1985), a koji je podrazumevao
mogućnost raskida ugovora o korišćenju stana u slučaju da nosilac stanarskog prava u
istom ne boravi duže od šest meseci, sudskim presudama "oduzeto stanarsko
pravo" u oko 20.000 slučajeva. Postupci su pokretani i vođeni po pravilu bez
prisustva tuženih, kojima su, da bi se koliko-toliko poštovala procesna procedura,
postavljani "staratelji za poseban slučaj".
Pri donošenju presuda kojima se raskidaju ugovori o korišćenju
stanova, sud nikada nije ispitivao okolnosti pod kojima su nosioci stanarskog prava i
njihove porodice napustili stanove. Dakle, nije uzimano u obzir da su ljudi u krajnjoj
nuždi, pod velikim pritiskom i pretnjama morali napustiti stanove da bi izbegli
svakodnevna maltretiranja i eventualne fizičke likvidacije.
Ovoj grupi od 20.000 nosilaca stanarskog prava koji su to pravo izgubili
na osnovu sudskih presuda pripada i onaj broj nosilaca stanarskog prava koji je potpao pod
"Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima", koji je stupio na
snagu 15. 04. 1992. godine. Ovim Zakonom je član 102. Zakona o stambenim odnosima
dopunjen članom 102a, kojim je ustanovljeno da će se sudskim presudama otkazivati
stanarsko pravo onim licima koja su učestvovala u neprijateljskoj delatnosti protiv
Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska 1995. godine donosi Zakon o davanju u najam stanova
na "oslobođenom teritoriju", koji je stupio na snagu 21. 9. 1995. godine. Po
ovom zakonu nosilac stanarskog prava ex lege gubi pravo na korišćenje stana ukoliko ga
ne koristi 90 dana. Pošto se ovaj Zakon odnosio na područja bivše tzv. Republike Srpske
Krajine, t.j. na Sektore Jug i Istok, gotovo svi nosioci stanarskog prava koji su posle
operacija "Bljesak" i "Oluja" izbegli iz R. Hrvatske nakon 90 dana ex
lege su izgubili stanarska prava. Ti stanovi su davani u zakup drugim licima, koji su
prema pomenutom zakonu nakon tri godine imali pravo da ih otkupe. Ovaj zakon je ukinut
1998. godine i to nešto pre isteka roka od tri godine na osnovu koga su, prema ranije
važećem zakonu, novi zakupci imali pravo da ih otkupe.
Bivša UNTAES zona je vraćena u sastav hrvatske države tek 15. januara
1998. godine. S obzirom na to da je do 1996. godine stanarsko pravo zamenjeno pravom najma
stanova u državnom vlasništvu, po Zakonu o najmu stanova koji je stupio na snagu 11. 10.
1996, Republika Hrvatska je kroz modus Uredbe o raspolaganju i upravljanju stanovima koji
se nalaze na područjima posebne državne skrbi, koja je doneta 25. 11. 1999. godine,
praktično prezervirala stanarsko pravo za nosioce koji su imali stanarska prava na
stanovima u oblasti hrvatskog Podunavlja. Nosioci stanarskog prava u pomenutoj oblasti,
koji su izbegli za vreme ratnih dejstava, bili su pretežno hrvatske nacionalnosti. Ovim
uredbama njima su vraćeni stanovi i stanarsko pravo, dok je svim ostalim licima koja su
imala stanarska prava van ove oblasti istom uredbom to pravo uskraćeno.
Određen broj bivših nosilaca stanarskog prava, kojima je sudskim
presudama raskinut ugovor o korišćenju stana, pokušava da putem vanrednog pravnog leka,
zahteva za ponavljanje postupka, da ponovo otvori raspravu i kroz ponovljeni postupak,
eventualno, izdejstvuje presude u svoju korist.
Povrat imovine
Povratnici u Republiku Hrvatsku, čije su kuće i stanovi u njihovom
vlasništvu, useljeni i u kojima "su privremeno zbrinute druge osobe", podnose
zahtev za povrat imovine u posed gradskim ili opštinskim stambenim komisijama. Komisija
je dužna da u roku od sedam dana po podnošenju zahteva i prezentiranja dokaza o
vlasništvu donese rešenje o ukidanju rešenja o privremenom korišćenju. Komisija je
dužna da u roku od sedam dana od donošenja rešenja dostavi rešenje vlasniku stambenog
objekta i licu koje taj objekat privremeno koristi. Međutim, Komisija je isto tako dužna
da uz rok za iseljenje privremenom korisniku ponudi i odgovarajući alternativni smeštaj.
Vrlo često se dešava da Komisija zahteva od vlasnika objekta da obezbedi alternativni
smeštaj licu koje privremeno koristi njegov objekat. Ukoliko Komisija i vlasnik nisu u
mogućnosti da obezbede alternativni smeštaj licu koje privremeno koristi stambeni
objekat, Komisija je dužna da u roku od pet dana o tome obavesti Komisiju za provedbu
programa zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba.
Tek ukoliko Komisija ili vlasnik obezbede alternativno rešenje za
privremenog korisnika, a on se u predviđenom roku ne iseli iz predmetnog stambenog
objekta, Komisija može podneti tužbu za iseljenje nadležnom sudu u roku od sedam dana,
a sud o tužbenom zahtevu odlučuje u skraćenom postupku i donosi odluku koja je
izvršna.(1)
Vrlo često se dešava da ni Komisja, a pogotovo vlasnik objekta nisu u
mogućnosti da obezbede alternativni smeštaj privremenom korisniku objekta, pa se na
iseljenje čeka i po nekoliko godina.
Svakako je naflagrantniji vid kršenja ljudskih prava po ovom pitanju
takozvana Okružnica Predsednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dostavljena svim
sudovima na teritoriji Republike Hrvatske, prema kojoj se prilikom traženja imovine u
posed zakonitih vlasnika ne može primenjivati Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima Republike Hrvatske, već se isključivo primenjuje Program povratka i zbrinjavanja
prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba kao lex specialis, čime je potpuno neustavno
izbeglicama oduzeto pravo aktivne legitimacije, koje po Ustavu imaju radi zaštite svoje
imovine. To pravo je, potpuno apsurdno, ovim aktom (Programom povratka) prepušteno
stambenim komisijama.
Primerom koji sledi ilustrovaćemo kako u praksi izgleda primena
navedenih propisa.
* B.S., državljanin Republike Hrvatske, iz Donjih Rajića, Vukovarska
103, Opština Novska, s privremenim boravištem u Donjim Rajićima, Vukovarska 88, nakon
vojne operacije "Bljesak" izbegao je u selo Korod u Podunavlju. Tamo je
privremeno zauzeo kuću hrvatskog prognanika. Nakon reintegracije Podunavlja, B.S. je tri
puta podnosio zahtev za povrat imovine u Donjim Rajićima.
Međutim, povratnički status nije dobio, jer je njegova kuća useljena
izbeglicom iz BIH. B.S. je trenutno smešten kod svog suseda.
Prvi put imenovani je podneo zahtev za povrat u posed imovine
03.08.1998. godine Stambenoj komisiji Grada Novske na osnovu koje je komisija donela
rešenje kojim se B.S. vraća u posed njegova porodična kuća, a privremenom korisniku se
osigurava alternativni smeštaj.
Kako to lice nije postupilo po rešenju stambene komisije, imenovani se
obratio tužbom Općinskom sudu u Novskoj, sa zahtevom za iseljenje bespravno useljenog
lica i predaje kuće u posed.Tužba u ovoj pravnoj strari je odbačena, sa obrazloženjem
da tužilac, u ovom slučaju B.S., nije ovlašćen na podnošenje tužbe za iseljenje i
predaju u posed sporne imovine. Nadležni sud je zauzeo stav da se radi o imovini na koju
se primenjuje poseban postupak za predaju u posed vlasnicima i iseljenje lica koja su
smeštena na tim posedima a koja su zbog ratnih prilika bila prisiljena da napuste svoju
imovinu, koja im takođe nije vraćena. Tek kad se tim licima osigura alternativni
smeštaj, komisija, a ne vlasnik poseda može podneti tužbu za iseljenje i vraćanje u
posed imovine vlasniku.
Na rešenje Općinskog suda u Novskoj, B.S. je podneo žalbu
Županijskom sudu u Sisku 15. 9. 1999. godine, a taj sud je 31. 8. 2000. godine odbio
žalbu kao neosnovanu i potvrdio rešenje Općinskog suda u Novskoj, sa obrazloženjem da
je prvostepni sud pravilno primenio materijalno pravo. Naime, prvostepeni sud je po oceni
drugostepenog suda pravilno primenio odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima, kao i tačku 9. Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, izbeglica i
raseljenih osoba.
Od podnošenja zahteva za povrat imovine 1998. godine, B.S. čeka već
tri i po godine kako bi mu kuća koja je njegovo vlasništvo bila vraćena u posed.(2)
Naknada štete
Tokom 1991. godine i nekoliko narednih širom Republike Hrvatske, prema
procenama nevladinih organizacija, minirano je nekoliko hiljada kuća čiji su vlasnici
hrvatski državljani srpske nacionalnosti.(3)
Godine 1996. hrvatski Sabor je izmenio član 180. Zakona o obveznim
odnosima, čime je ukinuo odgovornost države za posledice nastale terorističkim aktima
koje su državni organi bili dužni da spreče. Time je Republika Hrvatska, faktički i
pravno, sebe oslobodila obaveze naknade štete vlasnicima čije su kuće minirane. Shodno
pomenutim izmenama člana 180. Zakona o obveznim odnosima, sve postupke za naknadu štete
zbog miniranih kuća na teritoriji Republike Hrvatske nadležni sudovi prekidaju. Ovim
postupkom se ne samo krše ljudska prava onih vlasnika čije su kuće uništene nego se
evidentno i opstruira povratak hrvatskih državljana srpske nacionalnosti u Republiku
Hrvatsku.
Jedinu mogućnost koju vlasnici miniranih kuća imaju u cilju zaštite
svojih prava, uz pretpostavku da su iscrpeli sva pravna sredstva koja im stoje na
raspolaganju u Republici Hrvatskoj, jeste da pokrenu postupak pred Evropskim sudom za
ljudska prava u Strazburu.
* A. i V. K. su 1994. godine podneli tužbu Općinskom sudu u Zagrebu za
naknadu štete zbog toga što je njihova porodična kuća u Bjelovaru 26. novembra 1991.
godine miniranjem do temelja srušena. Postupak je trajao do aprila 1998. godine kada je
Općinski sud u Zagrebu doneo rešenje o prekidu postupka pozivajući se na izmenu člana
180. Zakona o obveznim odnosima iz 1996. godine.
Godine 1999. A. i V. K. pokrenuli su postupak protiv Republike Hrvatske
pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Nedavno je Evropski sud doneo rešenje
da se njihov zahtev smatra dopuštenim, što znači da će sud odlučivati o tome da li je
zahtev oštećenih opravdan.(4)
Činjenica je da će ovaj slučaj pokrenut pred Evropskim sudom
predstavljati presedan za sve vlasnike čija je imovina uništena, a koji će zaštitu
potražiti pred Evropskim sudom, kada je već ne mogu dobiti u Republici Hravtskoj.
Obnova imovine
Republika Hrvatska je 15. marta 1996. godine donela Zakon o obnovi, a
zakoni o izmenama i dopunama Zakona o obnovi doneti su 28. juna 1996. godine, 2. oktobra
iste godine i 1. juna 2000. godine. Postupak podnošenja zahteva za obnovu u Republici
Hrvatskoj okončan je na dan 31.12.2001. godine. Pravo na obnovu po pomenutim zakonima
imaju vlasnici, suvlasnici i zaštićeni najmoprimci u ratu uništenih ili oštećenih
stambenih zgrada ili drugih materijalnih dobara koji su državljani Republike Hrvatske ili
osobe koje su 1991. godine imale prebivalište u Republici Hrvatskoj. Ovim zakonima se
utvrđuje procedura sprovođenja postupka obnove, počev od organa koji su nadležni za
prijem zahteva, preko roka u kome nadležni organ treba da donese rešenje kojim se
utvrđuje pravo na potporu za obnovu, roka u kome nezadovoljna strana može uložiti
žalbu na prvostepeno rešenje, do organa koji je nadležan da donese rešenje po žalbi.
Zakon sadrži i odredbu po kojoj se na rečeni postupak primenjuju odredbe Zakona o općem
upravnom postupku, ukoliko Zakonom o obnovi nije drugačije određeno. Ovako koncipirana
procedura daje veliku mogućnost administrativnim organima da različitim opstrukcijama
odugovlače postupak i realizaciju obnove uništene imovine.
* B.V. iz Pakraca, I. G. Kovačića 10, od 12. 2. 1999. godine
prijavljen sa privremenim boravkom na adresi Pakrac, Matice Hrvatske 6/1, kod J.S.,
državljanin Republike Hrvatske, poseduje sva dokumenta Republike Hrvatske, a u SRJ
izbegličku legitimaciju.
B.V. se obratio ovoj kancelariji sa zahtevom da se njegov slučaj
sasluša i prosledi nadležnim organima Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, a
sve sa ciljem da se ukaže na činjenice kako se on i druga prognana lica suočavaju sa
nizom problema kod ostvarivanja osnovnih prava i to u konkretnom slučaju, prava na obnovu
imovine.
B.V. u Pakracu, u ul. I.G. Kovačića 10, poseduje porodičnu kuću koja
je oštećena 1992. godine nakon ratne operacije hrvatske vojske "Bljesak", sa
utvrđenom kategorizacijom oštećenja V stepena.
Usled ratnih dejstava B.V. je sa porodicom 21. 08. 1991. godine izbegao
iz svog mesta prebivališta i smestio se sa porodicom kod svoje svastike u Daruvaru. U
međuvremenu je, nakon reintegracije Podunavlja, prešao u Ilok i prijavio privremeno
boravište. 29.05. 1997. godine prvi put se obratio Vladi Republike Hrvatske sa zahtevom
za povratak u Hrvatsku i obnovu svoje oštećene porodične kuće. Nadležni organ u
Vukovaru preko UNHCR je obavestio B. V. da su se pojavili donatori, te da je zahtev za
obnovu kuće prihvaćen. Sa hrvatskim pasošem početkom 1999. godine B.V. je prvi put
obišao svoju oštećenu kuću i prijavio se u nadležnoj stanici milicije svoga
prebivališta. Obnovio je svoj zahtev za obnovu u Županijskom uredu u Pakracu i priložio
svu zakonom predviđenu dokumentaciju. Zbog odugovlačenja i krajnje neažurnosti
nadležnih državnih organa, odnosno ćutanja administracije B.V. se obratio Srpskom
demokratskom forumu u Daruvaru, ali bez pozitivnog rezultata.
Sredinom 2000. godine dopisom se obratio Ministarstvu za javne radove,
obnovu i graditeljstvo sa namerom da ukaže na nepravilnosti u radu prvostepenih organa.
B.V. je čak dobio i odgovor sa obećanjem da će u najskorije vreme dobiti rešenje
povodom podnesenog zahteva. Nakon više intervencija i posle pola godine, B.V. se ponovo
obratio istom ministarstvu. Kako su svi napori ostali bez adekvatnog rešenja, B.V. se
obratio direktno predsedniku Vlade sa zahtevom za prijem i 13.12. 2000. je pozvan u Ured
potpredsednika Vlade R. Hrvatske. Konačno 10. 4. 2001. godine Ministarstvo za javne
radove, graditeljstvio i obnovu donelo je rešenje kojim usvaja žalbu B.V. i drugom
tačkom rešenja nalaže Uredu za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove,
graditeljstvo i zaštitu okoliša Županije požeško-slavonske da donese rešenje o
zahtevu B.V u roku od 15 dana.
Nažalost, ovo rešenje nije odlučilo o obnovi porodične kuće B.V.
kako je ovaj očekivao. Nadležni županijski ured je ponovo zahtevao sve zakonom
previđene dokumente sa uplaćenom taksom pošto je prošlo 6 meseci od dana prvog
podnošenja istih dokumenta, samo ovog puta je zahtevao i posebne izjave i razne dokaze za
članove porodičnog domaćinstva. Kako nadležni županijski ured nije u ostavljenom roku
doneo rešenje, B.V. se obratio Uredu za obnovu i tek nakon te intervencije, dana 10. 7.
2001. godine odlučeno je rešenjem o obnovi porodične kuće sa utvrđenom
kategorizacijom oštećenja V stepena.
Kuća B.V. se i dalje nalazi u istom stanju kao i kada je prvi put
podneo zahtev za obnovu 29. 5. 1997. godine.(5)
Konvalidacija
Dana 26.09.1997. godine Sabor Republike Hrvatske doneo je Zakon o
konvalidaciji, objavljen u Narodnim novinama 104/97. Pored ovog zakona donete su i tri
uredbe objavljene u NN 51/98, i to:
- Uredba o provođenju Zakona o konvalidaciji akata izdatih u predmetima
upravne naravi,
- Uredba o provođenju Zakona o konvalidaciji predmeta sudbene naravi i
- Uredba o provođenju Zakona o konvalidaciji za upravno područije
rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne
skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata.
Prve dve uredbe ne propisuju nikakav zakonski rok u okviru koga
zainteresovana osoba može podneti zahtev za konvalidciju. Međutim, treća uredba, koja
se odnosi na konvalidaciju akata za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i
invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih
invalida rata, u članu 5. propisivala je rok od godinu dana (period od 10. aprila 1998.
do 10. aprila 1999.) u okviru koga su zainteresovane stranke mogle podneti zahtev
nadležnim organima radi konvalidacije akata koja potpadaju pod delokrug pomenute Uredbe.
Ovim rokom od godinu dana, koji je prekluzivan, pravno i faktički je
onemogućen veliki broj izbeglica iz Republike Hrvatske da ostvari pravo na konvalidaciju,
a samim tim i priznanje prava iz oblasti rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog
osiguranja, doplatka za decu, socijalnih davanja i zaštite vojnih i civlnih ratnih
invalida. Konvalidacija se odnosi na dokumenta i odluke kojima su ova prava ostvarena na
teritoriji i za vreme trajanja tzv. Republike Srpske Krajine.
Do aprila 1999. godine veoma mali broj izbeglica se vratilo u Hrvatsku,
tako da svaki zahtev za konvalidaciju nekog prava regulisanog pomenutom uredbom koji
stranke podnose nakon 10. aprila 1999. godine nadležni organ Republike Hrvatske odbacuje
uz obrazloženje da nije podnet u skladu sa članom 5. pomenute Uredbe.
* Ž.M., izbeglica iz Miočića, čija je kuća potpuno uništena, nije
bila u mogućnosti da se sa porodicom vrati u Hrvatsku sve do 2000. godine. Njen suprug P.
M. je preminuo u izbeglištvu 1996. godine. Po povratku u Hrvatsku Ž.M. je 20.09.2000.
godine podnela Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (područna jedinica u Šibeniku)
zahtev za konvalidaciju radnog staža njenog pokojnog supruga, ali je pomenuti organ
12.12.2001. godine doneo rešenje Urbroj: 341-19-03/1-01-19078 kojim se ovaj zahtev odbija
sa obrazloženjem da nije podnet u skladu sa članom 5. Uredbe o provođenju Zakona o
konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog
osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata,
t.j. da nije podnet do 10 aprila 1999. godine.
Ž.M. je uputila žalbu na ovo rešenje Hrvatskom zavodu za mirovinsko
osiguranje, Središnjoj službi u Zagrebu. Odluku na žalbu čeka.(6)
Penzije
Republika Hrvatska je u decembru mesecu 2001. godine ratifikovala Ugovor
o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.
Do decembra meseca Helsinškom odboru za ljudska prava u Srbiji javljalo
se nekoliko ljudi koji su u Hrvatskoj stekli pravo na penziju, primali su je jedno vreme
po donetim rešenjima, da bi im nakon nekog perioda isplata bila obustavljena sa
obrazloženjem da su nadležni organi u Hrvatskoj ustanovili da su ta lica u SRJ dokupila
deo staža osiguranja, te s obzirom na to da Ugovor o socijalnom osiguranju između dve
države nije ratfikovan, hrvatski penzijski fond donosi rešenje kojim se isplata penzija
obustavlja.
Isplata penzija se obustavljala i u slučajevima kada lice koje je
steklo pravo na penziju nije priložilo dokaz o prebivalištu u Republici Hrvatskoj iako
prvobitno u Zakonu o mirovinskom osiguranju ovaj uslov nije predviđen za sticanje prava
na starosnu penziju. Tek donošenjem Uredbe o provođenju Zakona o konvalidaciji 1998.
godine prebivalište se postavlja kao dodatni uslov za ostvarivanje prava na penziju.
* G.G. iz Belog Manastira, državljanin Republike Hrvatske, poseduje sve
hrvatske dokumente, a u SRJ legitimaciju prognanog lica sa boravištem u Subotici.
G.G. je dana 01.07.1997. dobio privremeno rešenje da ispunjava uslove
za sticanje prava na starosnu penziju. Dana 2. 11. 1999. Hrvatski zavod za mirovinsko
osiguranje (područna služba u Osijeku) doneo je rešenje kojim je obustavljen postupak
za priznavanje prava na starosnu penziju, s obrazloženjem da G.G. nije dostavio uverenje
o prebivalištu.
Protiv prvostepenog rešenja ovo lice je u roku podnelo žalbu. Dana
19.06.2000. drugostepeni organ je doneo rešenje kojim se žalba odbija kao neosnovana, uz
obrazloženje da nisu poštovani uslovi iz Uredbe za provođenje zakona o konvalidaciji
jer lice nema uverenje o prebivalištu na teritoriji R. Hrvatske. Prema Zakonu o
mirovinskom osiguranju, prebivalište nije uslov za priznavanje prava na penziju. Osim
toga, Uredba za provođenje zakona o konvalidaciji ne može imati povratno dejstvo, jer je
ista doneta i objavljena u "Narodnim novinama" broj 51/98, što je mnogo posle
vremena u kojem je G.G. podneo zahtev za penziju - dakle, ovaj propis nije bio na pravnoj
snazi na dan 1. 7. 1997. Zbog toga je ovo lice dana 6. 7. 2000. blagovremeno pokrenulo
upravni spor pred Upravnim sudom R. Hrvatske, ali do danas nije dobio odgovor.(7)
* Verovatno najveći apsurd vezan za obustavljanje isplate akontacije
porodične penzije očitovan je u slučaju S.D. i njene maloletne dece.
Naime, S.D. iz Dalja i njena maloletna deca 18. 3. 1998. dobili su
rešenje Republičkog fonda za mirovinsko osiguranje, područna služba u Osijeku, o
sticanju prava na obiteljsku mirovinu iza smrti pokojnog D.D., supruga S.D. i oca njihove
maloletne dece. To rešenje je doneto pod brojem Mo-351716.
Hrvatski fond za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu,
donela je po pravu nadzora 20. 3. 2001. godine rešenje broj 341-99-03/1-01/003961, kojim
se poništava rešenje područne službe u Osijeku, čime je obustavljena isplata
porodične penzije za S.D. i njenu decu. U obrazloženju rešenja kojim je obustavljena
isplata penzije stoji da je osnovni razlog tome što krivični postupak protiv pokojnog
D.D., supruga S.D. i oca maloletne dece S.D. i S.D. (koji se vodi posthumno, što je još
jedan od neverovatnih apsurda hrvatskog pravosuđa), još nije okončan.(8)
S.D. je u primerenom roku pokrenula upravni spor pred nadležnim sudom,
čija se odluka i dalje čeka.
Drugi oblici adminstrativnih opstrukcija
Tokom protekle godine našim kancelarijama obratio se određen broj
izbeglica iz Republike Hrvatske žaleći se na razne opstrukcije adminstrativnih organa u
Republici Hrvatskoj. Pritužbe su upućivane na postupke ostvarivanja statusnih prava i
izdavanja ličnih dokumenata preko ovlašćenih lica.
* K.N., izbeglica iz Gline, podneo je zahtev za utvrđivanje hrvatskog
državljanstva na osnovu člana 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Dana 28.10.1998.
godine Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske donelo je rešenje broj
511-01.42-UP/I-6350/195/1-98 kojim se odbija zahtev K.N. za sticanje hrvatskog
državljanstva. Prema članu 10. pomenutog Zakona, pretpostavke za sticanje hrvatskog
državljanstva ispunjava osoba koja je u braku sa osobom koja ima hrvatsko državljanstvo,
zatim, ako je aplikantu odobreno trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj i ako ispunjava
uslove iz člana 8, stav 1, tačka 5. Zakona o kretanju i boravku stranaca, t.j. da je na
teritoriji Republike Hrvatske imao prebivalište najmanje pet godina. Kako je Zakon o
hrvatskom državljanstvu donet 8. 10. 1991. godine, nadležni organ koji je doneo pomenuto
rešenje utvrdio je da je nesporna činjenica da je K.N. imao status stalno nastanjenog
stranca momentom donošenja pomenutog Zakona, dakle 8. 10. 1991. godine, ali da je taj
status izgubio momentom napuštanja Republike Hrvatske 1995. godine.
Nadležni organ se poziva na član 47, stav 1, tačku 1. Zakona o
kretanju i boravku stranaca Republike Hrvatske po kome stranac gubi ovaj status ako se
iseli iz Hrvatske ili boravi u inostranstvu duže od jedne godine.
Ceneći situaciju K.N., nadležni organ nije uzeo u obzir da je K.N.
05.08.1995. godine pod prinudom napustio teritoriju Republike Hrvatske, da je 20.08.1995.
godine zavnično stekao izbeglički status, da dokumenti međunarodnog prava, koje bi
trebalo da primenjuje i Republika Hrvatska, predviđaju da se izbeglištvom ni na koji
način ne može menjati domicilni status osobe zato što je promena boravišta izazvana
spoljnim neskrivljenim i nasilnim okolnostima, a ne voljom i odlukom lica koje je bilo
prinuđeno da izbegne.
K.N. je dana 23.12.1998. pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom u
Republici Hrvatskoj, međutim ni do danas, tri godine kasnije, nikakav odgovor nije
dobio.(9)
Primeri koji slede ukazuju na opstrukciju administrativnih organa u
postupcima izdavanja ličnih dokumenata.
* U Matičnom uredu Požega ovlašćenom licu koje je imalo uredno
overeno punomoćje nisu hteli da izdaju rodni list ni domovnicu za K.M., uz obrazloženje
da se ti dokumenti ne mogu izdati preko opunomoćenika, već isključivo na lični zahtev
stranke. Uz primedbu opunomoćenika da se dotična stranka nalazi u izbeglištvu i da bez
domovnice ne može dobiti putnu ispravu kako bi doputovala u Hrvatsku, nadležni u uredu
odgovaraju da to nije njihov problem.(10)
Jedan od ekstremnijih primera ovog vida opstrukcije i kršenja ljudskih
prava je vezan za slučaj P.K.
* P.K., izbeglica iz Petrinje, opunomoćio je svoju sestru da u njegovo
ime podigne duplikat diplome o završenoj srednjoj školi u Petrinji. Međutim, u
petrinjskoj srednjoj školi su odbili da izdaju duplikat diplome uz obrazloženje da lice
koje zahteva izdavanje duplikata diplome mora imati dokaz o hrvatskom državljanstvu.
Da bismo proverili navode stranke, 13. 12. 2001. obavili smo telefonski
razgovor sa direktorom srednje škole u Petrinji, koji nam je tom prilikom izjavio da
škola shodno "naputku koji je dobijen od ministarstva prosvjete Republike Hrvatske
ne može aplikantima preko ovlašćenih lica izdavati potvrde o položenom završnom
ispitu škole ukoliko aplikanti nisu hrvatski državljani, t.j. ukoliko nemaju
domovnicu".(11)
Izvlašćenje
Republika Hrvatska je 1994. godine donela Zakon o izvlašćenju kojim su
ustanovljena veoma široka ovlašćenja administrativnih organa, konkretno ureda za
imovinsko pravne poslove županija na čijim se područjima nalazi nepokretna imovina koja
se ekspropriše. Reč je, naime, o oduzimanju ili ograničavanju prava vlasništva koje je
osnovno u sistemu građanskog prava.
Ovim zakonom je bilo predviđeno da nadležna županija donosi rešenje
o eks
HCHRS |
