AKCIJE HELSINŠKOG ODBORA
Povratak izbjeglica
09.08.2002, Izvor: Helsinška povelja - br. 48, Autor: Mirko
Vukčević
Tekuća 2002. godina biće presudna godina za
povratak izbjeglica u Hrvatsku. Hrvatske vlasti obećale su da će izbjeglim Srbima
vratiti imovinu u vlasništvu, pa se očekuje mnogo veće interesovanje za povratak. Prema
procjenama Helsinškog odbora, ukoliko hrvatske vlasti poštuju dato obećenje, očekuje
se povratak i značajnog broja mladjih ljudi. To će vjerovatno natjerati hrvatske vlasti
da se angažuju na rješavanju njihovog ekonomskog stausa, bilo oživljavanjem privrede
ili investicijama u malu privredu, poljoprivredu i stočarstvo.
Proteklih godina više desetina hiljada izbjeglica
ishodovalo je hrvatske dokumente, ali koliko njih se stvarno vratilo veoma je teško
utvrditi. Podaci su različiti, zavisno od toga ko ih saopštava. Proces povratka,
uslovljen nemogućnošću raspolaganja svojom imovinom i ekonomskim razlozima, traje
često duže i od godine. Članovi familija cirkulišu izmedju SRJ i Hrvatske stvarajući
minimalne uslove za povratak.
Projekat "Hoću kući" Helsinškog odbora
za ljudska prava u Srbiji četiri godine veoma uspješno radi na rješavanju problema
izbjegličke populacije u Srbiji. "Hoću kući" je nastao na osnovu iskustava
stečenih u radu Helsinškog odbora sa izbjeglicama od 1995. godine. Podršku projektu
pružile su mnoge medjunarodne organizacije. Aktivni partneri oko povratka i svih drugih
usluga izbjeglicama u proteklom periodu bili (ADF), Katolička služba za pomoć (CRS) i
Medjunarodna katolička komisija za migracije (ICMC).
U saradnji sa hrvatskim kozulatima u SRJ, "Hoću
kući" besplatno posreduje u procesu povratka izbjeglica u Hrvatsku. U saradnji sa
ADF izbjeglicama su pružane sve vrste pravne pomoći na teritoriji SRJ i u Republici
Hrvatskoj. Identifikovani su potencijalni kandidati za povratak u organizaciji CRS.
Pored kancelarija u Beogradu i Kninu, koje
funkcionišu od osnivanja projekta, radile su kancelarije u Novom Sadu, Subotici,
Zrenjanunu, Kragujevcu, Kraljevu (zatvorena početkom 2002. godine) i Banjaluci. Naš
mobilni tim obilazi izbjeglice na terenu i na licu mjesta im pruža potrebne usluge, ne
izlažući ih nikakvim troškovima.
Tokom 2001. godine u kancelarijama projekta
"Hoću kući" izbjeglicama je pruženo više od 40.000 hiljada usluga.
Ishodovano je oko 3500 putnih listova.
Položaj izbjeglica u SRJ poslije izbora i dolaska
Demokratske opozicije Srbije na vlast nije se bitno poboljšao. Isticano je da, uz svu
pomoć domaćih i međunarodnih humanitarnih organizacija, brigu države o izbjeglicama
ništa ne može da zamjeni. Izbjeglice su mnogo zastupljenije u javnosti i stalno se o
njima priča, ali osim verbalne podrške za rješavanje njihovog problema, u praksi je
učinjeno malo. Njihov položaj dodatno pogoršava i opšta ekonomska i socijalna
situacija u Srbiji.
U proteklom periodu nagoviještavala se i mogućnost
ubrzane normalizacije odnosa sa susjednim državama (Hrvatskom i BiH). Predstavnici SR
Jugoslavije i Republike Hrvatske, složili su se da treba ukloniti sve prepreke koje se
pojavljuju oko realizacije povratka izbeglih i prognanih. Medjutim, sa predstavnicima
hrvatskih vlasti je, što je i najznačajniji rezultat protekle godine, potpisan i
verifikovan sporazum o penzionom, invalidskom i zdravstvenom osiguranju.
Učinjene su manje kozmetičke popravke i otklonjeni
neki nedostaci u kolektivnim centrima, pa je stvarno stanje i dalje zabrinjavajuće loše.
Prostorije su prenatrpane. Higijena je na vrlo niskom nivou. U nekim kolektivnim centrima
bilo je pojava zaraznih bolesti. Hrana je i dalje, uglavnom, ne jestiva. Humanitarna
pomoć, koja se dodjeljuje, je minimalna. Prema tvrdnjama iz Crvenog krsta Srbije
najznačajnije svetske humanitarne organizacije pooštrile su kriterijume za davanje
pomoći, pa je tako broj raseljenih lica koji zadovoljavaju uslove tih organizacija,
značajno smanjen. Ali i od tako malo pristigle pomoći bilo je otudjivanja.
Izmjenama Zakona o državljanstvu regulisano je da
izbjeglice mogu imati dvojno državljanstvo. U praksi to znači da se, onaj ko se
opredjelio za takvu mogućnost, sa humanitarne prebacio na socijalnu pomoć.
Od 1991. godine više od hiljadu izbjeglica, prema
informacijama iz izbegličkih udruženja, izvršilo je samoubistvo. Kao razlozi se navode:
depresija, nemogućnost pronalaska zaposlenja, bijeda i traume preživljene za vrijeme
izbjegličkog života.
Predstavnici vlasti u svakom javnom nastupu, iako je
2002. godina, prema procjeni svih koji se bave problemima izbjeglica, presudna za
povratak, daju prioritet integraciji i ohrabruju ih na taj izbor, svjesno gurajući
povratak u drugi plan. Strategija o integraciji je potkrepljena rezultatima popisa
izbjeglica u 2001. godini. Izbjeglice su se tada izjašnjavale, u okviru loše
formulisanog pitanja, o namjeri gdje žele živjeti (da li želite ostati ili se želite
vtatiti, bez ikakvog "da ali ako..."). Iskustva "Hoću kući"
Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji ukazuju da bi se izbjeglice, ukoliko bi se
uslovi oko povratka u Republici Hrvatskoj bitno promijenili, taj procenat izmjenio u
velikoj mjeri u korist povratka.
Predstavnici hrvatskih vlasti često pozivaju
izbjeglice da se vrate i postanu lojalni i odani gradjani svoje domovine, što je davalo
nadu, ali okolnosti u realizaciji su ih obesharbrivale. Kada se izbjeglice odazovu i
odluče na povratak, nailaze na razne prepreke. Ne mogu da udju u posjed svoje imovine.
Njihovu imovinu, prema odluci hrvatskih vlasti, koriste hrvatski gradjani iz drugih
dijelova Hrvatske i izbjeglice iz BiH. Predstavnici medjunarodne zajednice upozorili su
Hrvatsku da mora da ubrza povratak izbeglica i vraćanje njihove imovine.
Veliki problem su i stanarska prava. Niko sa
sigurnošću ne može iznijeti tačan broj takvih stanova. Razne procjene govore da ih ima
izmedju 35.000 i 50.000. Hrvatske vlasti negiraju pravo izbjeglicama na povratak u stanove
i pravo da ih otkupljuju, obrazlažući to podatkom da nisu živjeli u njima više od
šest mjeseci. Iako je u novembru 2001. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske poništio
tu, kako je ocijenjeno, diskriminatornu odluku, donesenu u vreme vladavine HDZ, o
oduzimanju stanarskog prava Srbima koji su za vrijeme rata izbjegli iz Hrvatske,
predstavnici vlasti i ne pomišljaju da nešto takvo sprovedu u djelo.
Hrvatska vlada obavezala se da će natjerati sva
nadležna ministarstva i druge državne institucije da se do 31. decembra 2002. Srbima u
Hrvatskoj (bez obzira da li su se vratili ili nisu) vrati sva njihova imovina. Odluka se
odnosi samo na imovinu u privatnom vlasništvu, a ne i na stanarsko pravo.
Više od 50 odsto izbjeglica nema rješeno pitanje
državljanstva Republike Hrvatske, čime su sprečeni da ostvare pravo na povratak, ili da
riješavju imovinsko pravna pitanja u svojoj domovini. Bilo kakav zahtjev oko regulisanja
putnog lista, bez kojeg se ne može vratiti, penzija, radnog staža, vlasništva...itd
nije moguće riješiti bez domovnice. Procedura utvrdjivanja hrvatskog državljanstva,
nakon uredno podnesenog zahtjeva u konzulatima RH u SRJ, traje mnogo duže nego što je
predviđeno. Knjige dražavljana koje su iznesene iz RH poslije akcija "Oluja" i
"Bljesak", i pohranjene u SRJ, ovdašnje vlasti nisu nisu pokazale interes da
vrate u matične opštine u Hrvatskoj.
Ekonomski opstanak povratnika u Republiku Hrvatsku i
dalje je problem. Trebalo bi da se ulaže u privredu, malu privredu, poljoprivredu i
stočarstvo bez posrednika, putem donacija ili kreditiranjem. Neophodno je investirati i u
infrastrukturu.
Postoji i problem tajnih spiskova za hapšenja. Stav
Helsinškog odbora je da bi ti spiskovi trebali da budu javni, jer svako ko je počinio
ratni zločin mora da odgovara, ali ne smiju sve izbjeglice da budu taoci takvih spiskova.
Potrebno je nedvosmisleno utvrditi osnovanost
optužbi protiv Srba koji se nalaze na optužnicama zbog sumnje da su počinili ratne
zločine, kao i revizija svih dosadašnjih presuda, kako bi se otklonila i najmanja sumnja
da im nije sudjeno samo zato što su Srbi. Inače, ne prodje ni jedan mjesec, a da ne bude
uhapšen bar jedan povratnik. To se objavi u štampi. Izbjeglice za to čuju, pa zbog
strepnje i straha olako odustaju od povratka.
Visoki komesar UN za ljudska prava Meri Robinson
optužila je, u svom godišnjem izvještaju, Republiku Hrvatsku za nepoštovanje prava
manjina i neefikasnost sudstva. Povratnici nailaze na poteškoće pri pokušajima da dodju
do svoje imovine, izjavila je ona i dodala da se zakoni, posebno oni kada je riječ o
sudjenjima za ratne zločine, primjenjuju pristrasno.
Izbjeglice iz BiH nemaju problem, kada su u pitanju
putne isprave za povratak, jer u Bosnu i Hercegovinu mogu putovati i sa izbjegličkim
legitimacijama. Problem sa kojim se suočavaju povratnici u BiH su, uglavnom, vezani za
povratak imovine, obnovu, ekonomsku situaciju u regionima u koje se vraćaju, itd.
U veoma teškom položaju su izbjeglice sa Kosova.
Smještene su širom Srbije po neodgovarajućim kampovima, napuštenim kućama, podrumima,
kartonskim naseljima... Nemaju dovoljno pomoći. U ovom trenutku nema uslova za povratak
na Kosovo.
Pošto je povratak izbjeglica od regionalnog
značaja, a ovo najznačajnija godina za ostvarivanje njihovih prava na povratak i, kako
ne bi više služili u dnevnopolitičke svrhe, potrebno je da medjunarodna zajednica
izvrši snažan pritisak na SRJ, Hrvatsku i na oba entiteta u BiH da povratak teče brže
i bez opstrukcija.
Da bi povratak bio što efikasniji i ostvario se u
mjeri u kojoj postoji želja izbjeglica, na osnovu dosadašnjeg iskustva, Helsinški odbor
za ljudska prava u Srbiji smatra da je, izmedju ostalog, neophodno: pojednostavniti i
ubrzati proceduru utvrdjivanja hrvatskog državljastva i omogućiti izbjeglicama da to, na
osnovu relevantnih dokumenata, mogu uraditi u hrvatskim konzulatima u SRJ; pratiti proces
povratka imovine i reagovati pravovremeno u slučajevima opstrukcije i omogućiti povrat
stanarskog prava; opraviti oštećene i obnoviti porušene kuće; oživjeti privredu na
područjima gdje se vraćaju izbjeglice; stimulisati povratnike koji žele da ulažu
kapital i zapošljavaju povratnike...
Pretnje
Prema svjedočenju izbjeglica u pojedinim kolektivnim
centrima, onima koji su podnijeli zahtjeve za povratak stanarskog prava u Republici
Hrvatskoj, obnovu imovine, za izdavanje putnog lista ili za proceduru utvrdjivanja
hrvatskog državljanstva, nepoznata lica prete da će izgubiti status izbjeglica u SRJ i
da moraju napustiti kolektivne centre. Ovo se odnosi i na one koji su već ishodovali
hrvatske dokumente. Pretnje upućuju nepoznata lica, koja u centre dolaze luksuznim
automobilima, džipovima. Pretnje obeshrabruju izbjeglice u ostvarivanju njihovih prava,
pa se sa strahom obraćaju našim kancelarijama.
Podrška povratku
Medju onima koji podstiču povratak svakako
prednjači predsednik Republike Hrvatske Stipe Mesić. On poručuje: "nastavit ćemo
sa stvaranjem uvjeta za povratak svih naših građana koji su proteklih godina bili
prognani, ili su izbjegli. Omogućavajući im povratak i osiguravajući im život u miru i
dostojanstvu, mi dokazujemo zrelost naše demokracije i učvršćujemo temelje vladavine
prava u Hrvatskoj. Onaj tko je kriv, ne smije ostati nekažnjen. Bez obzira na njegove
stvarne ili izmišljene zasluge, bez obzira na sadašnju ili bivšu poziciju u društvu.
Ali onaj koji nije kriv ni za što, ne smije biti ni po kojoj osnovi diskriminiran, niti
mu smije biti uskraćeno ijedno od prava što ih na osnovi Ustava i zakona uživaju svi
građani Republike Hrvatske".
Nukleus grupe
"Hoću kući" smatra da bi najefikasniji
povratak, ukoliko su sve strane stvarno zainteresirane, a uz podršku medjunarodne
zajednice, bio, da se organizuje povratak većih grupa u odredjena naselja. Povratnici bi
sami, uz direktna ulaganja bez posrednika, radili na obnovi kuća i infrastrukture. Naši
aktivisti su već organizirali nekoliko takvih grupa, a iskustva sa terena su pokazala da
je taj način povratka veoma dobar. "Hoću kući" ima pripremljene projekte za
nekoliko mjesta u okolini Benkovca na sjeverno-dalmatinskom podrućju i spreman je da se,
oslanjajući se na stečeno iskustvo i povjerenje koje uživa kod izbjeglica, uključi u
njihovu realizaciju.
Mirko Vukčević |
